Roditeljstvo je izuzetno izazovan posao; znamo teorije, ali nam ih je teško ili nemoguće provesti u praksi. To je zato što najviše odgajamo – nesvjesno. Naša implicitna uvjerenja, odnosno cijela naša osobnost, ranija iskustva, odnosi koje stvaramo te obiteljska dinamika utječe na taj složeni proces odgoja. Nemamo školu za roditelje, ali nam je, upravo zbog tih uvjerenja kojih nismo svjesni, itekako potrebna, a upravo je to bio jedan od glavnih motiva zbog kojih je certificirana life coach Tanja Hrvatin Šimičić odlučila napustiti svoj posao odgajatelja te se posvetiti onima koji trebaju pomoć u odgoju, a što ujedno uključuje i njihov osobni razvoj te unapređenja odnosa u obitelji.

"Još za vrijeme fakulteta osjećala sam da bih voljela znati više o psihologiji. Htjela sam više, htjela sam rasti. Iz tog sam razloga na prvoj godini fakulteta krenula raditi sa psihoterapeutom. Umjesto haljine, platila sam terapiju. Možete zamisliti koliko je to bilo teško kada nitko u obitelji nije smatrao da je 'normalno' ići na psihoterapiju. Bez podrške… ali ljubav je bila jača. Tako sam zapravo sve što sam učila na fakultetu produbljivala kroz osobni razvoj radeći sa psihoterapeutom ali i čitajući psihološke i pedagoške knjige“, kaže ova Riječanka koja se, nakon fakulteta, zaposlila u vrtiću.

View this post on Instagram

A post shared by Roditeljstvo i osobni razvoj (@tanjahrvatin.simicic) on

"Odmah sam na početku primijetila da sam ja više usmjerena na 'to jedno' dijete, na 'tog jednog' roditelja i njihove probleme nego na obrazovni dio. Vrlo rano bih posumnjala da se, primjerice, u obitelji nekog djeteta nešto događa, što bi uvijek bilo točno. Imala sam ogroman poriv da pomognem individualno djetetu i njegovim roditeljima. U Engleskoj sam neko vrijeme također radila u vrtiću gdje su još više usmjereni na poučavanje. Ondje sam samo dobila potvrdu da to nije ono što želim raditi. Iz tog sam razloga, tijekom porodiljnog u Engleskoj, upisala edukaciju Strategijske intervencije te pri povratku u Hrvatsku, odlučila pokrenuti svoj posao. To je bio zapravo najbolji način na koji mogu izvršavati svoju misiju, a ona je pomoći djeci da imaju sretnije djetinjstvo, a kasnije i život“, priča Tanja koja kontinuirano radi na sebi, pa je nedavno upisala još jednu edukaciju koja će joj dati dodatna specifična znanja i iskustva iz područja roditeljstva. S Tanjom smo razgovarali o današnjem, modernom načinu odgoja i najvećim izazovima, a otkrila nam je i to zašto roditelji griješe kad pokušavaju postići da im djeca uvijek budu sretna.

Roditeljstvo je, kako ste i sami rekli na početku, najteži posao, ali

ujedno i jedini za koji ne postoji škola. Možete li nam iz vlastitog iskustva

reći, jesu li roditelji skloni tražiti pomoć oko odgoja djece i oko kojih se

problema najviše obraćaju stručnjacima?

Iako se većina roditelja još uvijek stručnjacima obraća tek kada ima veće probleme s djecom (uglavnom su to poremećaji u ponašanju koji su u velikom broju slučajeva rezultat odgoja i obiteljskog okruženja), sve više roditelja uviđa svoju odgovornost u odnosu s djecom zbog čega traže pomoć stručnjaka kako bi unaprijedili taj odnos. S obzirom na ubrzani način života, roditeljima je svakodnevica s djecom sve teža. Ono oko čega najčešće traže pomoć je kako da ih dijete sluša i kako da postave granice. Olakšati si svakodnevni život što se tiče odnosa s djecom, a ujedno pružiti im kvalitetno djetinjstvo cilj je većine roditelja i to je upravo ono u čemu im ja pomažem.

Jeste li primijetili da posljednje vrijeme, a povezano s pandemijom i potresom u Zagrebu, sve više djece i roditelja treba pomoć stručnjaka?

Ovo je razdoblje zasigurno stresno, kako za roditelje tako i za djecu. Svaka izazovna situacija od nas zahtjeva da se prilagodimo, a na površinu isplivaju izazovi koje smo do tada stavljali 'pod tepih', bilo to bračni odnosi ili odnos prema djeci. Svi izazovi s kojima su se roditelji suočavali i prije pandemije, sada su kulminirali. Upravo su iz tog razloga mnogo više tražili pomoć nego prije. Zahvaljujući društvenim mrežama, roditelji su sve svjesniji kako je u redu potražiti stručnu podršku, ne samo kada imaju veće i ekstremnije probleme s djecom i općenito u obitelji, nego i za svakodnevne životne izazove.

Što je po vašem mišljenju trenutačno "najosjetljivije područje",

nešto na čemu bismo u kontekstu djece i odgoja trebali najviše poraditi? Naime,

često se govori o otuđenosti i manjku socijalne inteligencije kod djece, a kao

glavni krivac navode se "ekrani".

Već kad spominjete ekrane..., to je jedno od najosjetljivijih područja i tome svjedočim vrlo često na svom Instagram profilu. Znam da većina roditelja daje djeci ekrane i već s nekoliko mjeseci starosti i sigurno im nije lako čuti kada netko kaže kako do 2 godine (ili 3. po nekim stručnjacima) dijete uopće ne bi trebalo biti u kontaktu s ekranima. Njima je jednostavno drukčiji život nezamisliv. I vjerujem da je, jer kada dijete krene u neadekvatnoj dobi ili kasnije prekovremeno gledati ekrane, dijete sve više gubi interes za slobodnu igru koja zahtijeva kreativnost i koncentraciju i sve se teže zabavlja samo što je roditeljima preveliki stres u odnosu na vrijeme kada je 'hipnotizirano' pred ekranima. Ekrani daju instant zadovoljstvo u jako velikim dozama što rezultira dosadom u svakodnevnom životu djeteta. Ništa mu izvan toga ne može dati toliko zadovoljstvo. Djeci danas nedostaje samostalne igre i dosade.

Ekrani su danas jako veliki izazov jer nam se zbog toga djeca sve teže nose s problemima, imaju manje socijalnih kompetencija, snižene sposobnosti rješavanja problema, upornosti, kreativnosti i koncentracije. To je preveliki minus u odnosu na ona slova što je naučilo na engleskom ili boje. Najkvalitetnije je iskustveno znanje, a ono skupljeno preko ekrana nije iskustveno. Ukoliko od početka ne dajemo ekrane do 2. godine, a onda doziramo na pola sata dnevno (i kasnije prilagođavamo dobi), dijete je naučeno na te granice i roditeljima je mnogo lakše surađivati s njim.

Smatrate li da današnji, popustljiviji odgoj, stvara djecu bez empatije, pretjerano usmjerenu na sebe?

Roditelji danas, u želji da se odmaknu od autoritarnog, kažnjavajućeg stila odgoja, odlaze u popustljivi. Misle kako djeca uvijek trebaju biti sretna i kako poštovanje znači udovoljavanje željama djeteta. Želje djeteta su jedno a potrebe drugo. Takav, popustljivi odgoj, jednako je štetan kao autoritaran. Djeca odrasla u popustljivom okruženju zapravo osjećaju ogromni teret, osjećaju da su voljeni samo kada drugi rade ono što oni žele, svu energiju troše na smišljanje kako će dobiti ono što žele. U odrasloj dobi teško funkcioniraju u odnosima jer nisu naviknuti da im netko postavi granicu, teško se nose s porazima, teško odgađaju „nagradu“ odnosno nisu naviknuti da se moraju boriti i truditi da dođu do cilja. Sve to na kraju dovodi do prevelike usmjerenosti na sebe, osjećaja nepravde i odustajanja. Autoritativni odgojno stil, ili kako ga neki zovu demokratski je taj suvremeni odgoj, a on obuhvaća osjetljivost na potrebe djeteta, poštovanje ali i granice i pravila. Takav način odgoja daje dugoročne rezultate te razvija djecu u odgovorne, moralne, empatične i sretnije ljude.

Razgovarala: Danijela Petrov
Fotografije: Instagram