Dječje shvaćanje svijeta drukčije je od toga kako taj isti svijet vide odrasle osobe. Djeca imaju drukčije kriterije onoga što je pravedno ili dopušteno. Tek odrastanjem, s vremenom i iskustvom, djeca počinju preuzimati ili izgrađivati vlastite stavove i vrijednosti poput odraslih ljudi.

Upravo zbog tog drukčijeg poimanja svijeta, dijete gubitkom može smatrati i gubljenje omiljene igračke, iako se vama to čini potpuno besmislenim i nevažnim. Jednostavno, kriteriji su različiti, a dijete još nema vaše iskustvo da bi pod gubitkom podrazumijevalo ono što i vi.

Tugu svog djeteta shvatite ozbiljno i kada ne razumijete njegove razloge za tugu.

Kada govorite o umiranju dragih osoba iz svoje okoline

*Kada je dijete u dobi između tri i pet godina, ono ulazi u fazu logičnog razmišljanja. Dok gleda fotografije i vidi svoje roditelje, ono može zapitati: „A gdje sam ovdje ja?“. Vi mu tada kažete: „Ti se još nisi rodio.“ Tada dijete pita: „Znam, nisam se rodio, ali gdje sam bio?“

Pitanje je jednostavno, ali odgovor nije. Ako kažete: „Nigdje“, to izaziva niz drugih pitanja, ali u sebi ima i dozu grubosti. Jedno od boljih rješenja je odgovoriti: „Bio si u mojim mislima.“ Onda mu ispričajte kako ste, prije nego što se rodilo, neprestano mislili o svojem budućem djetetu, željeli ga...

Slično je i s umrlim osobama. Dijete pita: „A gdje su oni sada?“ ako kažete: „Nigdje“, to nije točno. Oni jesu negdje, a ovisno o vjeri, kulturi, mentalitetu, običajima, o tome imamo različita mišljenja. Odgovor koji može zadovoljiti glasi: „Oni su sada u našim mislima.“ Recite to iskreno jer to doista i osjećate. Govorite u prvom licu, govorite o sebi: „Meni će uvijek biti teško što ga ne mogu vidjeti, dodirnuti, zagrliti... Ali ga zato mogu uvijek prizvati u mislima, dovoljno je da ga se sjetim. Sve dok ga se sjećam, on je uz mene.“

*Ako je netko iz vaše obitelji teško bolestan i bliži mu se kraj života, pripremite se za razgovor s djetetom prije nego što se to dogodi. Kad voljena osoba umre, nastavite taj razgovor. Na primjer: „Bio je bolestan i star. Njegov je život zbog toga bio bolan i težak. Međutim, prije nego što se razbolio, njegov je život bio bogat i lijep jer smo ga svi jako voljeli. Ne znam što se sada događa s njim, ali sam potpuno siguran da ga više ništa ne boli i da mu je u tom smislu sada lakše nego prije.“

*Kad netko iznenada premine, to je za nas veliki šok. Što veći šok doživimo, manje kontroliramo emocije. Što ih manje kontroliramo, manje smo sposobni misliti na druge pa i na svoju djecu. Djeci je mnogo teže ako ih pustimo da sama pokušavaju shvatiti što se dogodilo.

*Prvo i osnovno: pustite dijete da se isplače. Zaboravite na ono „To dječaci ne rade, nije lijepo plakati na javnom mjestu, plaču samo kukavice i slabići...“

Nemojte govoriti ni ovako: „Ne bi mu se svidjelo to što plačeš...“ Izražavanje emocija za djecu je vrlo važno. A zašto neka djeca ne plaču? Možda nisu svjesna toga što se dogodilo, ne razumiju pojam smrti, možda ne osjećaju tugu i ne znaju se izraziti, možda misle da bi vas time još više povrijedila ili nisu svjesna smrti u trenutku kad je gubitak najsvježiji te će ih žalost sustići kasnije, kada postanu svjesna gubitka...

*Predložite djetetu da piše dnevnik ili da napiše pismo. Neka u njemu kaže sve što misli i osjeća prema umrloj osobi. Predložite mu razne mogućnosti ali dopustite da dijete samo izabere što će i kako reći. Ne inzistirajte da pismo pročitate. Prihvatite ako vam dijete ponudi da ga pročitate, ali to nije pismo upućeno vama. To je pismo način da dijete zaključi svoj odnos s onim kojeg više nema. Djetetu nije važno da pismo pošalje. Svjesno je toga kako nije moguće da umrla osoba pročita napisano i da mu to ne možete obećati i ispuniti. Ali smirujuće je napisati ono što se nije stiglo nekome reći ili mu naknadno povjeriti neku svoju tajnu i nešto nacrtati...

*Nemojte se truditi da dijete što prije zaboravi gubitak voljene osobe. Nemojte ga okruživati drugom djecom dok to samo ne poželi i nemojte se pretvarati da se ništa nije dogodilo. Dogodilo se. Dijete je izgubilo nekoga tko mu je bio drag. Dijete osjeća gubitak, ali je i zbunjeno. Treba mu vremena da proživi to iskustvo i da se navikne na nečiju odsutnost.

Odlomak iz knjige Jelene Janičić-Holcer: „Uspješan roditelj, uspješno dijete

Foto: Profimedia