Traumatskim događajem smatra se bilo koji opasni, ugrožavajući događaj koji je prijetnja djetetovom životu i tjelesnom integritetu. Pritom dijete može svjedočiti ili samo biti žrtva nekog takvog događaja. Iako trauma doživljena u djetinjstvu može imati dugoročne posljedice, uz primjerene intervencije i adekvatnu podršku bliskih osoba, moguć je oporavak od traumatskih događaja.

Primjeri traumatskih događaja

  • Prometna nesreća
  • Bolest (vlastita ili bliske osobe)
  • Prirodne ili tehnološke katastrofe
  • Gubitak voljene osobe ili kućnog ljubimca
  • Zlostavljanje (psihičko, seksualno ili fizičko) i zanemarivanje
  • Svjedočenje obiteljskom i vršnjačkom nasilju
  • Razvod roditelja
  • Selidba...

Traumom u djetinjstvu se općenito smatraju situacije u kojima se djeci dogodi nešto strašno što ih jako uznemiri, npr. kada se ozlijede ili vide da je netko koga vole ozlijeđen i mora u bolnicu, kada ih je strah da nekoga ne izgube zbog bolesti, razvoda, preseljenja, kada dožive neki zastrašujući prizor koji nije primjeren njihovoj dobi i sl.

Većina djece (ali i odraslih) nakon toga doživljava određene reakcije, što je sasvim prirodno i očekivano. Pritom to mogu biti različiti načini reagiranja, različitog intenziteta i to i na psihološkom i na fiziološkom planu. Tako su mogući osjećaji straha i bespomoćnosti, ali i fiziološke reakcije poput ubrzanog rada srca, znojenja ili povraćanja. Neka djeca se povlače u sebe, a neka mogu biti razdražljiva, napeta i agresivna. Česta reakcija je i izbjegavanje mjesta ili osobe koje podsjećaju na traumu, kao i ponavljanje traumatskog događaja kroz igru. Nakon traume moguće su ponekad i poteškoće s pažnjom, kao i problemi u školi ili u ponašanju. Sve ove reakcije, iako su neugodne, istovremeno su i prirodne, jer su to načini na koje vlastito tijelo štiti osobu i pomaže joj nositi se sa situacijom s kojom se suočava. Svakoj osobi, pa tako i djeci, je potrebno određeno vrijeme da se oporavi od neugodnog i opasnog događaja te je u tom procesu važno da ima podršku prvenstveno roditelja, ali i ostalih bliskih osoba u njegovom životu.

Kako roditelji mogu pomoći?

Budući da reakcije na traumu ovise o djetetu, njegovoj dobi i vrsti traume, tako će i vrsta pomoći i podrške biti drugačija u svakoj situaciji. To znači da će neko dijete više tražiti fizički kontakt, nekome će biti važnije razgovarati o svojim mislima i osjećajima, a nekima će biti važna prisutnost prijatelja i igra. Važno je prepoznati potrebe djece i u skladu s njima reagirati. No, općenito je obiteljska podrška ključna za smanjivanje utjecaja traume na dijete. Neki od načina na koje možete pružiti podršku djetetu su:

  • Poticanje razgovora o samom događaju, kao i slušanje djeteta. Pritom je važno djetetu, na njemu razumljiv način objasniti što je trauma. Tako će djetetu biti jasnije što mu se događa i kroz što prolazi, kao i što može očekivati.
  • Davanje iskrenih odgovora djetetu na njegova pitanja.
  • U razgovoru s djetetom probajte reći nešto ohrabrujuće, ali da pritom ne umanjujete težinu situacije, kao i ne obećavate da se tako nešto neće više dogoditi. Neke stvari su izvan vaše kontrole i ne možete biti sigurni što će se u budućnosti dogoditi.
  • Poštivanje djetetovih osjećaja i reakcija na način da mu se objasni da su reakcije i promjene prirodne, s obzirom na neuobičajen događaj.
  • Osigurati mu podršku i uvjeriti ga da ste tu za njega i da ćete učiniti sve da bude sigurno i zaštićeno.
  • Pokušajte se, što je više moguće, držati svoje dnevne rutine – potičite obavljanje svakodnevnih aktivnosti i obaveza.
  • Potaknite dijete na odmor i opuštanje, kao i na aktivnosti poput crtanja, plesa, čitanja priča, igranja te druženje s prijateljima i drugom djecom.
  • Pohvalite pozitivne pomake koje primijetite kod djeteta. Time dajete na važnosti njegov napredak te mu dajete pažnju i motivaciju za daljnji napredak u tom smjeru.

Ono što nije poželjno da kao roditelji radite nakon što je Vaše dijete iskusilo traumatsku situaciju je izbjegavanje odgovaranja na pitanja i razgovora o događaju, požurivanje oporavka te umanjivanje i ignoriranje samog događaja. Ta ponašanja mogu dodati težinu samom događaju, a uz to što je preplašeno, dijete će vjerojatno biti i zbunjeno. Neće znati kako da se nosi sa svojim osjećajima i reakcijama, što može produžiti i otežati oporavak od proživljene traume.

Ako primijetite da djetetove reakcije i promjene u ponašanju traju dulje, ili ako vas one počnu brinuti, jer počinju ometati fizičko i emocionalno funkcioniranje djeteta, potražite pomoć stručne osobe. Stručne osobe mogu procijeniti zdravlje vašeg djeteta i, ako je potrebno, reagirati tretmanom primjerenim za vaše dijete, kako bi uspješnije prebrodilo krizu i olakšalo mu suočavanje s događajem. Važno je da znate da postoje brojne uspješne tehnike koje pomažu djeci da se nose s traumom, bolje ju razumiju i  tako integriraju u svoj život.

Tekst: Ana Orlić, mag. psych., Hrabri telefon