Nova radna godina u vrtiću. Odgojiteljica Vjera dobila je novu odgojnu skupinu, male slatkače od tri do četiri godine starosti. Prije njih ispratila je grupu mališana u prvi razred osnovne škole. Obično je rastanak od takve skupine djece malo težak. Ali, osjeti se i zadovoljstvo, jer su djeca dobila sve

što su trebala dobiti i bila prava djeca: socijalizirana, kulturna, dobrog predznanja, spremna za suradnju... Lijepo je bilo raditi i živjeti s njima u vrtićkim okvirima.

Skupina novoupisane djece znači novi početak za sve što se treba postići s njima. Upoznati se treba svako dijete, a i roditelje. Početak rada je prilično naporan, dok se ne povežu svi konci i sve uskladi. U  odgojnu skupinu bila je upisana i mala Mira. Bila je mirne naravi, ali sa stavom. Kada nešto nije htjela, nije htjela. I obrnuto. Ni djeca je nisu uspijevala nagovoriti na nešto drugo. Odgojiteljica je razgovarala s majkom o manirama male Mire. Ona kao da je jedva čekala da porazgovara o tome. Dogovorile su se da majka dođe na informacije. Došla je u zakazano vrijeme. Otvorila je dušu! Rekla je da ne zna što će više činiti, ali zna da ovako više ne može izdržati. Roditelji su je donijeli na svijet u poznim godinama. Imali su samo nju. Bila im je ''kapljica vode na dlanu''. Sve njihovo blago na ovome svijetu. Otac je radio u inozemstvu i nije bio prisutan u odgoju djeteta. Dolazio je za praznike željan svoje obitelji i svoga djeteta. I ono je bilo željno oca. Ispunjavao joj je sve njezine želje. Ocu nije bilo teško u nekoliko dana koliko je bio kod kuće ispuniti svaku želju svoga djeteta. Majka

je imala problem kada otac ode. Dijete ju je uspoređivalo s ocem kada je nešto tražilo. Ako majka nije mogla ili htjela ispuniti neki njezin zahtjev, događali su se emocionalni ispadi.

- Tata, dođi, volim te! – znala je zavapiti.

Na kraju svih opisa djetetovog ponašanja, dodala je zadnji biser:

- Stanujemo u zgradi na četvrtom katu. Ulazeći u zgradu moja me Mira svaki puta natjera da na svakom otiraču ispred svakih vrata moram brisati obuću.

- Niste dotle trebali doći! – reče joj odgojiteljica.

- Znam. Ali, ne znam što ću. Ako to ne napravim, vrišti! Ljudi izlaze da vide što se to s djetetom radi da tako vrišti. Sramota me od ljudi. Onda moram poslušati – odgovorila je otužno.

- Niste baš u zavidnoj situaciji. Ali, svemu ima lijeka – odgovorila je smireno odgojiteljica.

- Možete li mi pomoći? – upitala je.

- Mogu. Samo ćemo jedno vrijeme sve raditi u dogovoru. – smirivala ju je odgojiteljica.

Dala joj je upute za principijelnost. I upute za ''uvjetovanost', po principu ''ja tebi ti meni''.

- Kako će to ići, bojim se. – reče majka na to.

- Ako se bojite, neće ići nikako. Naročito ako to dijete osjeti. Djeca moraju učiti da trebaju i davati, a ne samo uzimati. Svaki početak je težak. Trebate biti ustrajni. Majčinsko srce kada odgajate ''stavite u džep'', a izvadite odgajateljsko. Na tome trebate ostati, bez ikakvog pričanja, dok dijete ne popusti. Kada izvrši što se od njega traži, spremite srce odgojiteljice u džep, a izvadite majčinsko. Pohvalite dijete i dajte mu puno ljubavi.

- Što da učinim kada ulazimo u zgradu? – upita ona.

- Putem do kuće recite joj da ste smislili jednu novu igru da se zajedno igrate. Zaintrigirat ćete je. Napomenite da se pravila igre uvijek poštuju: na svakom otiraču zajedno brišite noge. Jednu, pa onda drugu. I  tako, tko je bolji, stiže prvi kući! Pustite joj da pobjeđuje, a posljednja dva otirača budite vi u prednosti – savjetovala joj je odgojiteljica.

- Dobro. A, tko zna kako će to završiti? – prokomentirala je malodušno.

- Istina, ali ako ne probate, nećete ni znati. Snaći ćete se već! – odgovori odgojiteljica.

- Smijem li vas zamoliti vaš broj telefona da vam javim kako je to prošlo? – upitala je.

- Nema potrebe, sutra ćete mi reći – odgovori odgojiteljica ne sluteći što majka želi reći.

-Da vam budem iskrena, željela bih komunicirati s vama u situacijama kada

ne znam što ću. Zato bih htjela vaš broj, ako vam to nije opterećenje –  dodala je.

- Dobro, može. Pustite situaciju takvom kakva jeste još koji dan. Onda počnite s igrom ''Brisanja nogu''. Do tada ćemo sa svom djecom naučiti neku igru s pravilima. Stavit ćemo Miru u centar događaja da dobro usvoji pravila igre i pridržava ih se kao i sva druga djeca. U društvu se lakše uči. – prihvatila je odgojiteljica.

Majka se ustala sa stolca prilično olakšana. Sada je znala da nije sama. Odgojiteljica je s djecom razgovarala u slijedećim danima o kulturnom ponašanju, pravilima u igri, ljubavi prema roditeljima i roditelja prema djeci i to potkrijepila različitim literarnim i drugim sadržajima. Na maloj Miri bile su vidljive promjene. Brzo se adaptirala na novu sredinu i na pravila života u njoj. S veseljem je odgojiteljica priopćila novosti njezinoj majci.

- Kod kuće sve isto kao i prije! – u čudu će majka.

- To je dobro. – reče odgojiteljica.

- Kako je to, gospođo, dobro? – zabrinuto će majka.

- Dijete se postavlja onako kako se od njega traži ili kako mu se dopušta. I mi smo bili djeca! – odgovori  odgojiteljica. - U našoj struci se to zove ''dijete je uzelo vlast''. Samo što nema nikakvo iskustvo pa ne zna što će s tom vlasti. Nije ono krivo.

- U pravu ste. Hvala vam. – odgovori ona.

- Sada možete početi svoju igru. – bodrila je majku.

otiraci-za-hirove-ili-kako-kroz-igru-doci-suradnje-s-djetetom
mother with daughter together in bed smiling, happy family close up, lifestyle real people concept, cool real modern family playing, Image: 326062990, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Alamy

Majka je sutradan vodila dijete iz vrtića kući. Dok je oblačila djevojčicu čulo se iz garderobe:

- Što ste se u vrtiću danas igrali. – pitala je majka Miru.

- Igrali smo se one nove igre. Danas sam ja pobijedila. Bila sam najbolja, kaže teta - ponosno će djevojčica.

- Super! I mene je teta naučila jednu novu igru. – radosno će majka.

- Koju? Je li istu kao i nas? – upita znatiželjno Mira.

- Nije. Hajdemo van. Do kuće ću ti ispričati koja je to igra. – reče mama.

Izlazile su van. Mira je bila dobre volje i mahala je djeci i teti na odlasku. Nakon više od pola sata zazvonio je telefon:

- Ja sam. Mirina mama. Gospođo, upalilo je, upalilo je! Nisam mogla izdržati do sutra da vam to kažem. - radosno je govorila.

- Eto, bit će to sve dobro. Za dobre stvari treba više vremena. Sluša li malena ovaj razgovor? – upitala je odgojiteljica.

- Ne sluša. U kupaonici je – odgovori ona.

- Neka tako uvijek bude. Ni mi ne volimo da se o nama priča u našem prisustvu kao da nas nema. Ne bi trebala slušati naše dogovore – zaključila je razgovor odgojiteljica.

Sutradan je Mirina mama odgojiteljici ispričala kako je igra tekla. Idući kući ispričala je malenoj što će se igrati.

- Samo, ne znam hoćeš li se moći držati pravila igre. Meni je lako, ja sam velika, a ti si mala. Hoćeš li moći o otirač obrisati najprije jednu cipelu, pa onda drugu. Pravilo je da se na otiraču ne stoji s obje noge – bacila je mama udicu.

- Hoću! I od one igre u vrtiću sve znam – odvratila je ona u takmičarskom duhu.

Kada su došle pred prvi otirač, mama je bila spora. Mira je dobro napravila stvar i brzo otrčala pred druga vrata. Mama joj je pustila sve katove do četvrtoga. Mala je poskakivala od veselja. Na četvrtom katu mama je bila u prednosti za dva otirača. Otključala je stan i brzo ušla unutra.

Malena je preskočila ta dva zadnja i uletjela u stan.

- Hej, hej! Vrati se. Nisi završila igru. Svatko je mora igrati do kraja. Neću moći podijeliti čokoladu s tobom koju sam osvojila ako je ne završiš! – dosjetila se mama.

Malena se šutke okrenula otvorila širom vrata i dovršila igru.

- Sutra ćeš vježbati na povratku iz vrtića da me možeš pobijediti – rekla je nehajno mama i podijelila svoju nagradu s revnom učesnicom u igri! Po sistemu malo meni, puno njoj! Ali da ne primijeti.

Sutradan Mira nije imala želju igrati ovu novu – staru igru. Rekla je mami da je umorna.

- Imaš pravo. - rekla je mama. – I ja sam umorna. Puno sam radila na poslu. Idemo se na kauč malo odmoriti.

Mala Mira sklupčala se uz mamu kao mala maca. Osjetila je da se na mamu može osloniti, da je mama autoritet. Toga, naravno, nije bila svjesna. Ova igra je samo jedna kockica u mozaiku kojim se gradi autoritet i odgaja malo dijete.

Priznajte, metoda je zabavna. Zato roditelji igrajte se! Takvu priliku ćete brzo izgubiti. Djeca brzo rastu.

Mama male Mire postala je dosljedna, principijelna, pravedna, nježna i poduzetna. Svako malo nazivala je odgojiteljicu pitajući za savjet. U nekoliko mjeseci svim Mirinim hirovima ni traga. Nestali su! Tata nije mogao doći k sebi.

- Gdje je nestalo moje dijete?

- Na otiraču! – odgovorila je Mirina mama smijući se.

Tekst: Jasna Sršen, odgojiteljica, autorica knjige "Od priče do igre" koju možete naručiti na mob: 095/5373 542, pouzećem.

Foto: Profimedia