Nagrade i kazne, odnosno posljedice neprihvatljivog ponašanja alati su pomoću kojih roditelji tijekom odgoja djeci nastoje usaditi društveno prihvatljive obrasce ponašanja, kao i određene navike. No, pritom odgoj i odnos prema djeci mora biti pun ljubavi, sigurnosti i podrške kako se one ne bi shvatile kao neko puko uvjetovanje ili ucjenjivanje, ali i kako bi dijete moglo prihvatiti i razumjeti određenu posljedicu, odnosno nagradu. Također, djetetu je važno objasniti i jasno reći što nagrađujemo, odnosno zbog čega je dobilo kaznu i osjetilo određenu posljedicu kako bi samo moglo razvijati svoja stajališta kasnije tijekom razvoja.
Kako bi roditelji primjenom nagrada i posljedica postigli njihovu punu svrhovitost, važno je da razumiju djetetove kapacitete tijekom pojedinih razvojnih faza. No, osim spoznaje što djeca mogu shvatiti u kojoj fazi, važno je reći da nagrade i kazne različito utječu na dijete ovisno o roditeljskom odgojnom stilu, trenutnoj situaciji, ali i preferencijama i prioritetima samog djeteta.
Prema tome, do otprilike druge godine života djeteta, ponašanje djeteta ovisi isključivo o doživljavanju vlastite ugode i zadovoljstva te je za njegovo kasnije rasuđivanje i moralni razvoj od neizmjerne važnosti nježnost, toplina i zadovoljavanje svih dječjih potreba od strane roditelja (važno je razlikovati potrebe od djetetovih želja!). Taj topli emocionalni odnos roditelja i djeteta bit će njegov temelj za rasuđivanje prihvatljivog ponašanja kasnije tijekom razvoja. Također, negdje do otprilike druge/treće godine dijete razvija razumijevanje za uzroke i posljedice kao takve, što ukazuje na to da je, ranije od te dobi, bilo kakvo odgajanje u smislu kažnjavanja besmisleno. Takav način odgoja u toj dobi samo narušava odnos, a dijete pritom ne može povezati o čemu je riječ. Naravno, s obzirom na to da roditelji ne mogu znati trenutak u kojem dijete počinje razumijevati koncept kauzalnosti, važno mu je stalno ponavljati što jest, a što nije bilo u redu, ali bez nekih većih odgojnih mjera.
Trogodišnjaci još puno toga ne mogu razumijeti
Od treće godine kod djece se razvija strah od kazne, koji je u mnogim situacijama razlog njegove poslušnosti. U tom periodu djeca još uvijek nemaju razvijen unutarnji osjećaj savjesti ili morala zbog čega se najčešće njihovo ponašanje usmjerava nagradama i kaznama. Pritom su sposobni ponoviti ono što im odrasli govore, zbog čega je određeno ponašanje neprihvatljivo, ali na svjesnoj razini to još uvijek ne razumiju. Zbog toga, nepoštivanje određenih pravila u toj razvojnoj fazi, neće dovesti do toga da dijete osjeti neke složenije osjećaje poput srama ili ponosa. Osim toga, dijete još uvijek teško uspostavlja samokontrolu te nema razvijen pojam vremena.
I samokontrola i pojam vremena važni su za to da dijete nauči odgoditi neko svoje zadovoljstvo ili ugodu u određenom trenutku ako trenutno nije moguće njezino zadovoljenje i da pritom reagira na prihvatljiv način. Npr. kada roditelji kažu djetetu da svoju igračku posudi drugom djetetu jer on nema takvu igračku, a on će se poslije s njom moći igrati i pritom mu kažu „baš si dobar“ dijete to neće razumjeti i pitat će se zbog čega se ono samo ne može igrati sa svojom igračkom. Također, dijete u ovoj razvojnoj fazi ne razumije namjeru određenog ponašanja. Stoga će isto protumačitu situaciju kada ga netko namjerno ili slučajno udari. S obzirom na tu činjenicu, valja dijete učiti shvatiti tu razliku uživljavanjem u tuđe osjećaje.
Svijet emocija sa 5, 8, 10 godina...
Nakon pete godine, djeca počinju razumjeti složenije osjećaje poput krivnje ili srama te mogu razumjeti tuđe osjećaje, osobito nakon osme godine. S obzirom na to, djeca mogu prepoznati neugodne osjećaje koje su povezane s posljedicom neprihvatljivog ponašanja. Sa otprilike deset godina dijete postaje intelektualno zrelo da može osvijestiti, razumjeti, kao i prihvatiti socijalno poželjna ponašanja te da može primijeniti određena moralna načela u određenim situacijama. To mu omogućuje da svoje ponašanje usklađuje prema svojim unutrašnjim stavovima, a ne prema zahtjevima autoriteta kao što je bilo do sada.
Kao što smo već spomenuli, nagrade i posljedice bez određenog socijalnog potkrepljenja neće dovesti do toga da se željeno ponašanje usvoji u budućim situacijama!
Kada govorimo o nagradama, one ne smiju isključivo biti materijalne. Trebaju uključivati zagrljaj, poljubac, „extra“ vrijeme za igru djeteta i roditelja, pohvale i sl. (tzv. socijalna potkrepljenja). Materijalne su tek sekundarne, nije dobro da se radi o nekim velikim stvarima, mogu biti npr. zajednički odlazak roditelja i djeteta na sladoled, u kino, i sl. Potkrepljenja je najbolje koristiti odmah nakon nekog ponašanja koje želimo učvrstiti kod djeteta. Ponekad se dogodi da dijete usvoji željena ponašanja te roditelji onda smatraju da je to usvojeno i počinju podrazumijevati takva ponašanja, iako dijete očekuje da roditelji i dalje povremeno primijete da rade nešto dobro i da za to ulažu trud.
Bolje i negativna pažnja nego nikakva!
Ako od strane roditelja izostane povremena pohvala ili odobravanje za određeno ponašanje, dijete će vrlo brzo shvatiti da ona ponašanja koja roditelji ne odobravaju izazivaju pažnju roditelja te će ih činiti jer prema njihovom mišljenju je bolja i negativna pažnja nego da pažnje uopće nema. Stoga je odnos roditelja i djeteta tu najvažniji. Druženje, primjećivanje djeteta i lijepih stvari bez da roditelj nešto traži od djeteta stvara prostor za pažnju i osjećaj važnosti djeteta. Nagrade roditelji uglavnom koriste kada pokušavaju postići usvajanje novih ponašanja kod djece, poput odvikavanja od pelena, redovitog pranja ruku, zubi, pospremanja igračaka i sl. Pri tome je važno da se u početku nagrade (materijalne i/ili nematerijalne) daju nakon svakog takvog ponašanja, da se kasnije prorijede kada roditelji primijete da dijete bez previše otpora obavlja određenu naviku te da se na koncu usvoji ponašanje bez roditeljskog podsjećanja.
A što je s kaznama i posljedicama?
Za razliku od nagrada, kazne imaju funkciju prekinuti neko nepoželjno ponašanje djeteta. Ako u obitelji postoje određena pravila, važno je uz njih unaprijed odrediti posljedice njihova nepoštivanja kako bi bile efikasne. Važno je dijete upoznati s posljedicama, objasniti zbog čega do njih dolazi i uključiti ga u njihovo određivanje prije nego se nepoštivanje dogovora dogodi. Na taj način pomažemo djetetu da samo sebi postavi granice kojima će prosuđivati vlastito ponašanje. Jednako kao i nagrade, posljedice se izriču odmah nakon nekog nepoželjnog ponašanja kako bi zaista imale smisla. Važno je istaknuti da prilikom određivanja posljedice, roditelji moraju voditi računa o tome da ju prvenstveno oni mogu izdržati kako bi pokazali dosljednost te da posljedica bude izrečena jasno djetetu s obzirom na njegovu dob. Najbolje je koristiti, neovisno o dobi, kratkotrajne posljedice kako bi dijete ozbiljno shvatilo svoje roditelje. Ako odredimo trajanje posljedice na tjedan dana ili više, dijete će, a i roditelji, vrlo vjerojatno zaboraviti zbog čega su ju primijenili. Stoga će kratkotrajne posljedice pomoći roditeljima da ostanu dosljedni te na taj način postižu da ih dijete ozbiljno shvati, odnosno jačaju svoj roditeljski autoritet. Osim toga, djeca do 5. godine nemaju razvijen osjećaj za vrijeme kao odrasli. Stoga je važno da roditelji djetetu daju jasnu informaciju zbog čega je kažnjeno i da pritom prepoznaju njegove osjećaje, kao i da mu ponude primjer prihvatljivog ponašanja koje može koristiti u budućim sličnim situacijama.
Prilika za učenje
Određena ponašanja omogućuju da dijete osjeti prirodne posljedice svog ponašanja što treba uvijek iskoristiti kao priliku za učenje jer su one najbolje u modifikaciji ponašanja (npr. ako potrgaš igračku nećeš se više njome moći igrati, ako skočiš u lokvu, hodaš poslije mokar i zamazan). Pritom je važno suzdržati se od izjava poput:„Rekao/la sam ti! Trebao/la si me slušati!“.
Određena ponašanja zahtijevaju i osmišljavanje posljedica koje su usko vezane s nekim djetetovim ponašanjem. Npr. ako dijete ne pospremi svoje igračke može mu se reći „Vidim da ti se ne da i da ti je to dosadno, ali u našoj obitelji vrijedi pravilo da sam pospremiš ono s čime se igraš. Predlažem da sam odabereš i odlučiš želiš li sam pospremiti igračke ili da ih ja pospremim? No, kako je pospremanje igračaka tvoja obveza, ostatak dana se više nećeš moći igrati s njima ako ih ja pospremim.“
Ponašanja koja nisu u skladu s dogovorenim pravilima kao posljedicu mogu imati i uskraćivanje onoga što dijete voli na određeno vrijeme (npr. imamo pravilo da nakon dolaska iz škole izvedeš psa, a danas to nisi učinio. Sjećaš se što smo dogovorili vezano za nepoštivanje našeg dogovora? Posljedica je da tog dana PlayStation ostaje u ormaru.).U situacijama u kojima dijete doživljava burne emocije (neki jači tantrum ili nekontrolirane reakcije u kojima nekoga može ili želi ozlijediti) i roditelji vide da neće moći postići dogovor s njime (ne doživljava ih zbog jačine emocija), pomaže tzv. hlađenje. Ako je dijete uznemireno, važno je naglasiti da smo to primijetili i da ga zato zaustavljamo u trenutnoj "aktivnosti" na neko vrijeme - obično onoliko minuta koliko ima godina, no NE izoliramo u zasebnu prostoriju ili u kut). Pritom je važno naglasiti da hlađenje koristimo zbog toga što je dijete, tijekom velike emocionalne pobuđenosti, teško dozvati i postići da čuje ono što mu govorimo. Stoga je važno da se najprije umiri kako bismo mogli razgovarati o tome što nije bilo u redu u njegovom ponašanju. Nakon "hlađenja" važno je pohvaliti dijete što je izdržalo posljedicu.
Treba imati na umu da, kada bi roditelji stalno opominjali i ispravljali djetetovo ponašanje, njihov bi odnos s djetetom bio ozbiljno narušen. Stoga je važno da roditelji reagiraju u situacijama u kojima je riječ o stvarima koje su im doista bitne (birati bitke), a dijete da više uči prirodnim posljedicama.
Osim toga, važno je voditi se činjenicom da je najbolje:
-nagrađivati dobro ponašanje,
- potom je bolje nagraditi neizvođenje nekog lošeg ponašanja,
- zatim kažnjavanje na način oduzimanja privilegija,
Da bi nagrade i posljedice ostvarile svoju punu svrhu, roditelji moraju paziti da budu primjerene dobi i reakciji djeteta, odmjerene i sukladne njegovu ponašanju, pravovremene (odmah nakon ponašanja djeteta na koje se referiramo) i realne (bliska roditeljskom ponašanju i kako inače reagira, kako bi se pokazala roditeljska autentičnost) te dosljedne (svaki puta nakon ponašanja).
Tekst: Hana Hrpka, prof. psihologije, Ivana Dolovčak, mag.soc.rada, Savjetovalište za djecu i roditelje Snaga obitelji, Hrabri telefon, www.hrabritelefon.hr
Foto: Pofimedia
.png)
.png)
Zašto beba još nema kosu: Ćelavost beba ne mora značiti problem, ali kada se zabrinuti?
Tihi refluks kod beba: Kako prepoznati simptome i pomoći djetetu?
Mogu li majke upropastiti svoje sinove? Slavni psiholog Carl Jung otkrio fatalnu pogrešku u odgoju dječaka
3 česte greške koje otežavaju život roditeljima i djeci, tvrdi psihologinja
Kourtney Kardashian popila je svoje majčino mlijeko jer se osjećala bolesno: Je li to sigurno?