Moja četiri grijeha - o (ne)savršenom roditeljstvu

"Kad sam bila mlađa, htjela sam biti supermama. Onako, puna razumijevanja za sve probleme, željela sam djeci čitati bajke, umjesto da vrijeme gube pred televizorom, pripremati im hranu s ljubavlju i maštom, one tople sendviče kao iz časopisa, na kojima bih od krastavaca napravila srce ili majonezom nacrtala medvjedića. U svakom slučaju, mislila sam kako će svaki dan pojesti nešto zdravo, toplo, žlicom...

Ne znam točno tko je iznio tvrdnju da ucjena nije dobra odgojna metoda. Vjerojatno je s etičkog aspekta bio u pravu, no ima tu još jedno "vjerojatno": najvjerojatnije nije imao djece ili je lud. Bez ucjene i potkupljivanja kod nas bi stalno bio hladni rat: "Pojedeš li sve do kraja, dobit ćeš nešto jako fino"; "Ako budeš išao u glazbenu školu, onda možeš i na nogomet"; "Ako si do osam u pidžami i spreman za spavanje, pročitat ću ti jednu kratku bajku".

Ucjena vas može spasiti u gadnim situacijama ("Ako odmah ne prestaneš bacati stvari iz košare, neću ti kupiti taj autić!"), no ona može biti i dio nježnosti ("Ako odmah izađeš iz kade, mama će te poljubiti").

Ako sam išta naučila dok sam odgajala svoje prvo dijete, onda je to ovo: objašnjavanje je dobro, no još je bolje djelovanje. I te kako sam svjesna toga da se ova metoda može obiti o glavu: "Mama, što ću dobiti ako pospremim sobu?" Kad dođete na taj stupanj, neće vam pomoći filozofiranje o tome kako ljudi čine dobra djela iz čistog milosrđa. Mafijaške metode funkcioniraju, no nažalost, u oba smjera. Budite zato oprezni s ucjenama i vrlo ih pedantno dozirajte, ne više od jedne tjedno.

TV i crtići

Ma da, znam da čovjek oglupi od televizora. Osim toga, kvare se oči i sve to. I da, imam grižnju savjesti kad vidim svoje mališane kako su im lagano otvorene usne, a oči zacakljene pred tom magičnom kutijom. Imam i napadaje histerije kada slučajno pritisnem gumb kojim želim okrenuti program da pogledam Dnevnik, pa promašim i uhvatim neki Cartoon Network s japanskim crtićima. No, moram priznati, jer ovo je trenutak kad ne treba lagati: televizor mi često spašava život. Mirjana ne spava više od jednog sata dnevno. Želim li, dakle, staviti rublje u stroj za pranje a da mi pritom moje malo zlato ne ubacuje u bubanj i svoje lutkice ili da, dok ne gledam, koš za smeće ispunjava sadržajem ladice s podmetačima i salvetama, trebam tu prekrasnu kutiju iz koje maše mišić Jerry ili neko čudno japansko biće srnolika pogleda. Imam neke stvari na DVD-u pa ih stavim (da se djeca ne bi zaigrala daljinskim) dok obavljam neke stvari, i smatram da mi taj predah od kojih pola sata i te kako treba. Dakle, ovoga se grijeha zapravo ne sramim.

Zajednički objed

U potpunosti se slažem sa svim stručnjacima da je zajednički objed veoma važan doživljaj koji vas obilježava za cijeli život (kad bolje razmislim, i danas čujem mamu kako viče: "Hajde, dolazi već jednom, ohladit će se!", no bojim se da je to dio jedne druge priče). Kod nas to ovako izgleda: suprug nazove kako bi javio da će zakasniti. Mirjana me počne potezati za nogavicu dok postavljam stol. Potom i ona i njezin brat počnu vikati da umiru od gladi i općenito im se ne da čekati. Kad posve izgubim razum, izvadim voćni jogurt ili neko mini pakiranje pudinga od čokolade i dajem im "prvu pomoć". Uskoro na vrata stiže suprug, oboje smo na umoru (od gladi), no ubrzo utvrdimo da se djeci više ne jede, ali da su vrlo raspoložena za psine. To je trenutak kad jedno od nas "odraslih" izgubi razum. Najčešće je to ona osoba koja u nastavku prodike djecu odvodi spavati, dakle, ostavlja večeru na stolu. Najčešće sam to ja.

Odnedavno imamo ovakav program: djeca jedu kad su gladna, kad suprug dođe kući, on ih stavi spavati, ja za to vrijeme postavljam stol i otvaram bocu vina (da, ja sam samosvjesna žena koja zna otvoriti bocu vina...). Nitko ne pada sa stolca jer je braco izvalio neku foru, nitko ne izvodi grimase gađenja nad rizi-bizijem, nitko ne prekida razgovor (pa ga ne moram ni ukoriti) - jedan miran i sretan otok za odrasle.

Igranje u parku

Obično subotom, na dječjem igralištu, nailazim na one uvijek angažirane mame, katkad i očeve, koji sa svojom djecom grade kule u pijesku, igraju se skrivača ili viču "iiii!" pri svakom odgurivanju ljuljačke na kojoj sjedi njihov mališan. Ja, pak, sjedim na klupi i čitam novine. Marin se igra autićem, Mirjana "šiba" na svom trociklu oko pješčanika. Znam da je djeci katkad potrebna potpuna posvećenost, no isto tako znam da se malo dijete može dobrih 15 minuta samostalno igrati autićem, udubljeno u svoj svijet mašte, a meni je upravo toliko dovoljno da vidim glavne naslove i eventualno preletim neki manji trač-tekstić u rubrici o slavnima i poznatima. Tih petnaest minuta će mi Bog sigurno oprostiti, a sama sam sebi već odavno oprostila. Osobito kad sam se sjetila kako sam, kad sam bila mala, isto tako mogla beskonačno juriti u krug na svom biciklu i uvijek iznova mjeriti stupanj nagnutosti u zavoju. Za to mi doista nitko nije trebao.

Tekst: roditelji.hr

Foto: Profimedia