O prehrani se prije 20-ak godina nije ni razmišljalo na način kako se to čini danas. Najbitnije je u tom pogledu bilo – da dijete nije gladno. No vremena su se promijenila, znanost o prehrani je tada bila tek u začecima, isto kao i debljina u dječjoj i odrasloj dobi. Mnogo pričamo o prehrani, no najosjetljiviji smo kad spomenemo prehranu male djece. Djeca slijede svoj instinkt za hranu i jedu ono što im je najprimamljivije: slatko, masno, slano. Okusi koje isprofiliraju u djetinjstvu utjecat će na neurokemijske reakcije i stvoriti podlogu za preferencije u prehrani u kasnijoj životnoj dobi. Ima lijepih primjera, no nažalost još uvijek je jako puno onih loših.

Hrana utječe na metabolizam, sposobnost pažnje, podložnost hiperaktivnosti, uspavanost, nezainteresiranost, a konačno i na debljinu. Uzroke svega toga treba tražiti upravo u slatkim, masnim i slanim obrocima, neovisno jedu li ih djeca u roditeljskom domu ili pak ondje gdje to ne očekujemo – u vrtićima i školama. Hiperglikemija (nagli porast glukoze/ šećera u krvi) i prekomjerni energetski unos hrane koja odstupa od smjernica i potreba djeteta, najčešće su ‘greške’ u prehrani djece. Prehrana temeljena na dodanim šećerima, siromašna prirodno prisutnim ugljikohidratima, bjelančevinama i esencijalnim mastima, a s druge strane prekomjeran unos transmasnih kiselina, proupalnih ulja dovode do zdravstvenih smetnji u razvoju djece i kasnije u odrasloj dobi. 

Najproblematičniji su uvijek doručak i međuobroci, dok je ručak uglavnom najuravnoteženiji obrok. Osim neosviještenosti djelatnika i roditelja o važnosti kvalitete prehrane djece u vrtićima, osnovni problem je što u osmišljavanju dječjih jelovnika ne sudjeluju educirani i školovani magistri nutricionizma, već je to prepušteno laicima koji ne posjeduju formalnu edukaciju za znanost o prehrani. Zato se i događa (što je velika greška!) da obrok promatraju isključivo kroz prizmu udovoljavanja kalorijske vrijednosti. Da bi stvar bila gora, ta količina šećera, ugljikohidrata, nepoželjnih masti i nedostatak bjelančevina, vlakana i antioksidansa u tim jelovnicima potpuno su proturječni onome što dječja prehrana treba biti. Doručak je, dakle, najkritičniji. Primjerice, čak i ako im se serviraju kuhana jaja (što je u redu) zašto im uz to poslužiti bijeli kruh i (još nepotrebniji) čokoladni napitak?! Carstvo šećera i kalorija u društvu visokovrijednih bjelančevina i masti. Ne treba posebno napominjati kako je povrće poprilično zapostavljeno u strukturi obroka, baš kao i voće, a sveprisutni su slatki napici, deserti i neizbježni kakao napici….  Mnogi će sada reći: ‘Djeca to vole!’ ili ‘Barem će nešto pojesti, jer drugo ne jedu!’, no linija manjeg otpora ima svoje posljedice.

Ključ u svemu  je podrška i razumijevanje roditelja. Ako roditelji odmahnu rukom na dobar savjet stručnjaka te komentiraju kako je zdrava prehrana skupa ili pak da su i oni cijeli život isto to jeli, a nije im ništa – što dalje reći? Jesu li sigurni da im nije ništa? Pa svaki peti stanovnik Hrvatske je pretio, sve mlađe osobe umiru od kardiovaskularnih bolesti, trošimo milijune na lijekove protiv visokog krvnog tlaka ili kolesterola… Prehrambena kultura očito je poprilična nepoznanica. Potrebna nam je sustavna edukacija roditelja, ali i djelatnika vrtića kako bi konačno svi skupa došli do jedinog razumnog zaključka: nužno su nam potrebne promjene u prehrani.

Tekst: Nenad Bratković, magistar nutricionizma, univ.mag.pharm
Foto: Shutterstock