Teške posljedice sukoba

Zbog emotivnog obrasca koji smo naslijedili od svoje obitelji, mnogi od nas boje se nesuglasica i sukoba. To je zato što su se posljedice sukoba vjerojatno kretale u rasponu od posramljivanja do kazne, pa čak i napuštanja. Kad su nas roditelji na takav način proglasili nevaljalima, uslijedila je odluka da po svaku cijenu izbjegavamo sukobe jer takva je emotivna bol bila preteška. Umjesto da ulazimo u emotivne sukobe, prilagodili smo se na ono što se od nas očekivalo.

Možda je vaše djetinjstvo bilo drugačije i nikad niste vidjeli roditelje kako se svađaju. Prema tome, nikada niste imali prilike vidjeti da su nesuglasice rješavali na zdrav način; a to, pak, znači da vjerojatno niste stekli vještine za rješavanje sukoba. Zbog toga ste možda zaključili kako je bilo kakva razina konflikta nepoželjna.

Budući da je sukob normalan dio ljudskih interakcija, oni među nama s emotivnom obrascem koji ih navodi na izbjegavanje konflikta ne mogu pomoći svojoj djeci da se nose s njim. Zbog toga što nas konflikt toliko uznemiruje, nismo u stanju pomoći djeci da se nose s važnim elementima djetinjstva kao što su poštovanje granica, prevladavanje rivalstva s bratom ili sestrom te rješavanje životnih uspona i padova.

Taj strah može se pokazati i u vašem roditeljstvu na neki od sljedećih načina:

  • ne možete dosljedno reći „ne“ svojoj djeci
  • preventivno uskačete da biste spasili dijete iz teških situacija
  • ne podnosite rivalstvo među braćom i sestrama te neprekidno intervenirate
  • osjećate se krivima kad kažete „ne“, a onda to kompenzirate na nezdrave načine
  • ne možete svojoj djeci postaviti čvrste granice
  • djeca vas lako pridobiju svojim zahtjevima, udovoljavate im i puštate da vas gaze
  • pretjerano ugađate svojoj djeci kupujući više nego što im treba
  • dopuštate djeci da manipuliraju vama zbog čega postajete ogorčeni
  • plašite se snažnih osjećaja svoje djece
  • pretjerano štitite djecu kad proživljavaju bolne osjećaje
  • bdijete nad djecom i kontrolirate njihov život kako biste ih zaštitili od boli
  • previše govorite, racionalizirate i držite predavanja umjesto da samo kažete „ne“
  • ne postavljate jasne granice s partnerom ili prijateljima
  • iscrpljujete se radeći poslove za druge zato što jednostavno ne znate reći „ne“
  • živite u neprekidnom strahu da će vas ljudi osuđivati ili smatrati kompliciranom osobom.

Djeca odmah upiju našu tjeskobu

Ako se borite s postavljanjem čvrstih granica i plašite se sukoba, tada ne dajete svojoj djeci priliku da pronađu ravnotežu između poštovanja svojih i tuđih potreba, a to je bitno ako želimo da djeca shvate svoje granice i otkriju kako tijekom života surađivati s ljudima. Bez roditelja koji ih vode na tom putu djeca se osjećaju kao da su bez kormila i mogu se razulariti.

Kad nas pomisao o postavljanju granica uznemiri, djeca odmah upiju tu našu tjeskobu. A kad se to dogodi, počinju prekoračivati granice pokušavajući nas navesti da ih mi postavimo – to se lako može prepoznati kod djece koja se u ranoj dobi upuštaju u rizična ponašanja. U protivnome, postat će anksiozni zato što se ne pojavljuje nitko tko će zaustaviti misli koje im se kovitlaju u glavi.

Potrebni smo svojoj djeci da ih obuzdavamo, ali ne i kontroliramo. Njihovo istinsko „ja“ zna da im je to potrebno, a to se treba dogoditi na razini i ponašanja i emocija. Premda se djeca trebaju osjećati sigurnima znajući da ćemo ih ograničiti ako pretjeraju u svojem ponašanju – a ona nas zapravo i preklinju da im postavimo granice – to možemo učiniti jedino ako smo se odredili prema vlastitom strahu od sukoba i potrebe za granicama.

Nastavak teme čitajte na sljedećoj poveznici.

Tekst: Vlasta Prohaska

Izvor: sensa.hr