Jedna petogodišnjakinja je nakon par mjeseci pohađanja šahovskog kluba u vrtiću sebe proglasila šahovskim velemajstorom. Kad su joj rekli da ljudi godinama rade i uče da bi postali velemajstori, nehajno je odgovorila: „Da, ima i drugih, ali ja sam najbolja“.

Većina djece se u mlađem uzrastu ponaša egocentrično i narcisoidno i dobar dio njih ne zadržava tu osobinu kad odraste. U ljudskoj je prirodi da smo kao mali vrlo samoljubivi, čak je i Sigmund Freud smatrao da je narcisoidnost u ranom djetinjstvu zdrava. To je nazvao primarnom ili normalnom narcisoidnošću. Neki evolucijski biolozi tu osobinu kod “njenog visočanstva bebe” smatraju ključnom za opstanak vrste jer je novorođenčad nespremna da brine o sebi. Ali kako se izboriti s narcisima koji nisu više tako mali?

Znanstvenici posljednjih desetljeća upozoravaju na porast nezdrave i uporne narcisoidnosti kod mladih. Krivnja je uvijek na roditeljima. Oni danas odgajaju narcise jer u svojim uvjerenjima da je baš njihovo dijete posebno, drugačije, nadareno ili vrjednije – izgube osjećaj za mjeru.

U jednom anketiranju djece, od njih se tražilo da se slože ili ne slože s tvrdnjom: „Djeca poput mene zaslužuju nešto posebno“. S takvom tvrdnjom slagali su se mali narcisi, dok su djeca koja nisu bila prekomjerno zaljubljena u sebe zaokruživala tvrdnju „Djeca poput mene su sretna u vlastitoj koži“.

Za roditelje tvorce malih “sebeljuba” prihvatljive tvrdnje koje su zaokruživali bile su „Moje dijete zaslužuje poseban tretman“ i „Bio bih razočaran da moje dijete bude obično“. Ovakvo roditeljstvo nije baš za pohvalu. To je kao kada bi u svakom crtanom filmu bili favorizirani zlikovci i kada bi oni na kraju pobjeđivali. Ali čini se da na svakom koraku danas srećemo te roditelje i takvu djecu.

Krivci za dječji narcizam

Richard Weissbourd, autor knjige Roditelji kakvi pokušavamo biti (The parents we mean to be) kaže: „Dobronamjerni odrasli potkopavaju moralni razvoj i obrazovanje djece“, naglašavajući da nije baš sve tako jednolično i crno bijelo. Postoje obitelji sa siromašnim porijeklom i malim primanjima, što znači da postoje i sasvim drugačiji pogledi na život i odgoj djece. U takvim obiteljima veća je kolektivna odgovornost, a samim tim manje se obraća pažnja na ljubav prema sebi i nema pretjerane zaštićenosti djece, te panike kada im se dogodi i najmanja nevolja. U tim porodicama skoro da nema malih narcisa.

Za eventualni narcizam ne okrivljuju se isključivo roditelji i njihov odgoj. JeanTwenge, profesor psihologije na sveučilištu u San Diegu, i autorica knjige Epidemija Narcizma: Život u svijetu povlaštenih smatra da su za epidemiju narcizma zaslužna ovi čimbenici: odgoj, mediji, internet, trend koji diktiraju slavni i laki krediti čija je uloga da omogući da ljudi izgledaju bolje nego inače.

Ipak, velika većina roditelja svjesno podiže narcisoidno dijete. A roditeljstvo je vjerojatno i jedini način da se ovo riješi. Statistike pokazuju da su novije generacije narcisoidnije od prethodnih, a da je sve to poteklo uglavnom iz roditeljskog precjenjivanja djece, sve uslijed pokušaja da dječje samopoštovanje podignu na višu razinu.

„Ali, postoji bitna razlika između narcisoidnosti i visoke razine samopoštovanja. Događa se i da nasilnici imaju visoku razinu samopoštovanja, ali ono samo po sebi ništa ne znači i nikako ne garantira da će ljudi koji ga imaju biti brižni prema drugima, dobri ili pravedni“, objašnjava Weissbourd.

Umjesto inzistiranja na razvoju i njegovanju samopoštovanja, mnogo je važnije da roditelji djecu odgoje u sposobne mlade ljude koji će od malih nogu biti uključeni u obavljanje kućnih poslova, pomagati u svim radovima oko kuće, ispunjavati svoje obaveze prema zajednicama, njihovim školama i sličnim ustanovama s kojima surađuju. Djeca najbolje uče poštovati sebe kada poštuju druge. Neka to nauče od svojih roditelja koji ne smiju dopustiti da se djeca prema njima odnose kao prema otiračima.

kako-dijete-ne-pretvoriti-u-narcisa

Čarobne riječi su: Volim te

„Umjesto da svom djetetu govorite da je posebno i vrjednije od ostalih, dovoljno je samo da mu kažete –Volim te, poručuje Twenge. „Pohvale bi trebale biti precizne i odnositi se na nešto što su uspjeli svojim radom, zalaganjem ili upornošću, a ne budu općenite i sveobuhvatne. Nikako djetetu ne govorite samo da je pametno.“

Nekada se obrazovanje uglavnom bavilo i oblikovanjem karaktera, ali je rad na suzbijanju sebičnosti gotovo nestao. Sve je danas na roditeljima, koji moraju plivati protiv struje, suprotstavljajući se trendu. „Moramo se okupiti oko moralnih vrijednosti koje su nam svima zajedničke, a to je da djecu treba učiti da poštuju druge, budu pažljiva i iskrena“, smatra Weissbourd. Odgoj djece da postanu dobri ljudi nije nimalo lak posao. Međutim, roditeljstvo uvijek zahtijeva napor, i nije nimalo lakše odgojiti ni narcisa.

Uostalom, Narcis od kojega je sve poteklo, skončao je tako što je, kada se zaljubio u svoj odraz, skočio u jezerce i utopio se. Roditelji su prva ogledala s kojima se djeca sreću i u kojima se ogledaju. Stoga im treba pokazati da iako su centar svjetova svojih roditelja, nisu i ne trebaju biti centar svijeta. I to je sasvim u redu.

Izvor: www.salon.com

Foto: Profimedia