Nakon što sam doznala da sam prvi put trudna, bila sam presretna jer sam dugo čekala trenutak kada ću postati majka. Cijelu trudnoću sam provela u oblaku sreće, pripremala se za porod, šetala, sređivala sobu za bebu, išla na redovite kontrole i razmišljala o tome kako će izgledati porod.

Bavila sam se masažom međice, disanjem, želim li drip ili ne, dokad ću biti kod kuće kad krenu trudovi i slično. Koliko sam razmišljala o dojenju? Priznajem – nimalo. Znala sam da ću dojiti svoju bebu i smatrala sam da je to najlakši dio cijele priče.

Stavit ću bebu na prsa, beba će povući mlijeko, i dalje će sve ići kao po loju.

No, dočekalo me neugodno iznenađenje. Rodilište je bilo puno kad sam došla na kontrolu u 39. tjednu trudnoće. Imala sam opasno visok tlak pa su me ostavili u bolnici I rekli da idem na inducirani porod.

Znači, moji planovi o tome kako ću kod kuće čekati da mi pukne vodenjak, pali su u vodu, a također i moja želja da rodim prirodnim trudovima, ostala je samo pusta želja jer su mi odmah dali drip i probili vodenjak.

Prvo dijete, strah do neba, nisam znala ni što me snašlo, rodila sam, nakon dva dana došla kući, bradavice su se uvukle, a ja dobila mastitis.

Sven nije mogao povući mlijeko, mene je sve boljelo, Sven je plakao, očito gladan i žedan. Ni jedan savjet koji sam pronašla na internertu u toj panici nije bio izvediv i nakon sati i sati nespavanja i mučenja, poslala sam supruga po adaptirano mlijeko.

Počelo je hranjenje s bočicom, a ja sam se osjećala krivom. I taj je dio najgori. Umišljala sam da me drugi osuđuju što nisam ustrajala, što nisam bila uporna i što sam odustala od dojenja prije nego što sam počela.

Biti majka je težak zadatak, biti roditelj je težak zadatak, a još kada sam sebe osuđuješ i misliš da te drugi krivo gledaju zbog nekog izbora – stvarno se teško nositi s tim.

Trebalo mi je dugo da to prevladam i razrješim sama sa sobom te da ponosno hodam jer sam donijela na svijet novi život i da na taj način pokažem i sebi i drugima da nisam ništa manje dobra majka niti da manje volim svoga sina samo zato što nisam uspjela dojiti.

Otkrila sam da moja beba može biti jednako mažena!

Dojenje nije samo hranjenje, nego i maženje s bebom. Baš zato odlučila sam da će Sven spavati pokraj mene i da će hranjenje na bočicu biti ujedno i maženje.

Kada bih hranila Svena, obavezno bih pronašla ugodno mjesto, stavila bih ga u krilo, u blago podignut položaj, tako da mu glavica ima oslonac i da je u ravnini s tijelom.

Uvijek sam se trudila ostvariti kontakt očima s njim i nježno mu govorila ili pjevušila. Pokušavala sam ga držati u naručju kao da ga dojim i obavezno tijekom hranjenja ostvarivala bih kontakt koža na kožu, hranila bih ga u majicama bez rukava ili samo u grudnjaku, kako bi osjetio moj miris i moju toplinu.

Ponekad nije sve kako smo zamislili, nažalost, no osuđivanje sebe i osjećaj krivnje sprečavaju vas da uživate u odnosu s djetetom i da budete majka koja daje bezuvjetnu ljubav. Stoga, dojite ili ne, to je isključivo vaš izbor, i to vas ne može spriječiti da budete majka puna topline i ljubavi svojoj bebi.

Tekst: Sanja Matasić

Foto: Shutterstock