Grižnja savjesti jedne majke: Sve sam mogla bolje (ili nisam?)

Nekad, kad navečer razmišljam o proteklom danu i sljedećem danu, i nekim budućim danima, dok gradim i planiram, zamišljam i izmišljam, dođu na red i neki drugi poslovi, koji se ne tiču kuće i djece, a koje sam trebala obaviti. Onda me uhvati neka grižnja savjesti, pa i neki umor, pa još ako se potrefi da taj dan nije bio baš sjajan, onda nemam milosti prema sebi...

I zašto ja nešto uopće započinjem, i zašto se ne mogu organizirati jer umjesto da sam "tada i tada" sjela popiti kavu, mogla sam napraviti nešto drugo, korisnije, i kako nisam dovoljno uporna i kako se ne trudim i kako neke stvari mogu napraviti puno bolje… Pa onda razmišljam i o ovom blogu, i zašto ja ovo uopće pišem i kome je to zanimljivo, i šta ja imam za reći – nisam se ni udebljala, niti sam se slikala s trbušnjacima, nisam psiholog ni pedijatar, ne ide mi sve u odgoju od ruke, ali ni ne mučim se nešto posebno. A to što ne znam ni koje mi je dužine kosa jer je gotovo uvek skupljena u punđu, to je posebna priča… Opći prosjek. Što je, za mene, najgore. Nekada takve faze traju i po par dana.

I jedan dan, dok sam nervozno skupljala igračke po kući i krotila svoje crne misli, kaže meni moj sin: "Mama, mi smo, ti i ja, prijatelji!"

Koja sam ja budala. Podlegla sam. Podlegla sam svim pritiscima.

I onda mi bude tako krivo. Djeca su samo sada, u ovom trenutku, takva i nikada više. Već sljedeći trenutak oni su drugačiji, pametniji i otkrili su nešto po prvi put u životu. Sada je moj sin otkrio u sebi novi veliki osjećaj i taj osjećaj se odnosi baš na mene, a ja sam nervozna jer mi je kosa peti dan u punđi.

E, pa, hvala bogu da nisam bila u frizerskom salonu kad mi je on poželio to reći. I drago mi je što nisam u nekoj teretani radila trbušnjake moja kćer prvi put glasno smijala. I divno je što imam priliku sve to napisati, i da to možda pročita neka mama koja baš razmišlja da li da opere suđe ili da odjene svoje prijatelje i da izađe u šetnju. Ne mislim da djeca i obaveze oko dece trebaju biti izgovor za zanemarivanje nekih drugih stvari, ali mislim da te druge stvari ipak mogu malo pričekati.

I svaki put kada prijeti dolazak mračnih perioda, kad se zapitam oko svojih vrijednosti, ja oživim u sebi najtoplije trenutke sa svojim prijateljem, kada navečer legnem pored njega, kad se ušuškamo i kad se sve, poslije dugog, bučnog, uzbudljivog i dinamičnog dana, stiša, kada mu njuškam kosicu i držim za ruku dok ne zaspi, i kad mislim da je zaspao i krenem da ću ustati, on napola otvori oči i kaže:

“Mama, ti si dobra”.

Tekst: Milana Petrović

Izvor: www.yumama.com

Foto: Profimedia

Tagovi: ,

Vezano uz temu

unuka s bakom i djedom u kuhinji

Novo istraživanje dokazalo: za pretilost djece krivi su bake i djedovi!

Bez obzira na različite kulture, bake i djedovi…

djeca, mobiteli i socijalne vještine

Mit ili istina? Štete li mobiteli i tableti razvoju socijalnih vještina u djece?

Znanstvenici su uspoređivali vještine današnje djece s društvenim…

Pomozite djetetu da izrazi osjećaje

Treba li i u kojoj mjeri ignorirati djetetove…

Pročitajte i:

Zašto je važno pustiti djecu da se dosađuju?

"Dosadno mi je!", rečenica je koju danas često možemo čuti od djece, što ne čudi,…

djevojčica tijekom pandemije koronavirusa s maskom na licu i zaštitom od komaraca

Svim snagama protiv komaraca! Kako zaštititi najmlađe i mogu li komarci prenijeti koronavirus?

Komarci su napasnici koji nam redovito kvare ljeto. U trenutačnoj situaciji, kada nam prijeti koronavirus,…

samohrana majka

Kako ostvariti pravo na povećanje alimentacije?

Djeca rastu i životne potrebe su im sve veće! Sukladno tome, može li i kako…

Glorija Peranić

Prva hrvatska edukatorica po principima pozitivne discipline: 'Samo ovako odgojit ćete sretnu djecu i dobre ljude!'

Uvjerenje da se djeca mogu ponašati bolje onda kad se osjećaju bolje, temelj je odgoja…