“Igra je u djetinjstvu osnovni način učenja i stjecanja iskustava za svako dijete. Kroz igru dijete se uči koristiti vlastitim tijelom, razvija finu i grubu motoriku, uči se rješavati razne probleme i socijalizira se. Dakle, rekli bismo da je igra, uz zadovoljavanje osnovnih fizioloških potreba, najvažnija u razvoju svakog djeteta”, naglašavaju psiholozi Igor Čerenšek i Ana Kotzmuth iz tima Mentalni trening. Djetinjstvo je zapravo put popločan igrom. No može li se skrenuti s puta, može li dječja igra poći krivim smjerom? Ima li djece koja se “ne znaju igrati”, odnosno postoje li pogrešni načini igranja?
“Svako je dijete individua s jedinstvenim sklopom misli, osjećaja i ponašanja. Svako dijete ima jedinstvene navike i razvija jedinstvene crte ličnosti. Uzimajući navedeno u obzir, jasno je da će biti djece koja će se bolje snaći u jednoj, a lošije u drugoj fazi igre. Nekoj djeci, posebice u ranoj dobi, određene aktivnosti neće polaziti za rukom (npr. igranje sitnim predmetima kod djece stare dvije godine), pa će biti sklona odustajanju. Tu je presudna uloga roditelja, kao i savjetodavni rad pedijatara i ostalih stručnjaka. Naime, njihova je uloga poticati dijete da se bavi prikladnim aktivnostima za svoju dob, bez obzira na neuspjeh, kako bi razvilo određenu sposobnost – u ovom slučaju to bi bila fina motorika. Također, može se dogoditi da dijete usvoji pogrešne načine sudjelovanja u igrama, posebice u starijoj dobi (tri godine i više) kad počinje igra s drugom djecom. Razlog tomu može biti djetetov temperament, promatrani model kod učenja (druga djeca, braća ili sestre i ostali) ili jednostavno nesnalaženje u novim uvjetima i novim životnim situacijama. Važno je ispravljati djetetove pogreške kako ne bi u potpunosti usvojilo pogrešne načine igranja, odnosno kako ne bi na pogrešan način stjecalo iskustvo kroz igru”, govore psiholozi Igor i Ana iz Mentalnog treninga.
Roditelji modernog doba zaokupljeni su uglavnom egzistencijalnim pitanjima, a i djeca su pod sve većim pritiskom obaveza. U timu Mentalni trening upozoravaju kako je loše djetetu uskraćivati vrijeme za igru, posebno djeci vrtićke dobi, koja kroz igru usvajaju životne vještine. “Ako dijete nema priliku kroz igru razviti svoje vještine, sigurno je da neće biti dovoljno pripremljeno za suočavanje s izazovima odrastanja i danas-sutra doći će u priliku da neka od stanja koja proživljava budu prikazana patološkima”, govore te nastavljaju kako djeca do treće godine zauzimaju egocentričnu poziciju i nisu sposobna uživljavati se u tuđe pozicije. Sljedeća je faza razvoja suradnja u igri i razvijanje socijalnih vještina. “Nekoj će djeci samačka igra ostati prioritet i nakon tog perioda jer, sukladno vlastitim crtama ličnosti, preferiraju samoću. Neka djeca koja nemaju braću i sestre mogu razviti naviku samačke igre i jednako tako puno vremena provoditi u njoj čak i kad mogu biti u društvu. Ne valja zabranjivati ono što vidite da je prirodno za vaše dijete. Isto tako, ne može se sa sigurnošću tvrditi da će dijete koje je više vremena provelo igrajući se samo biti manje socijalno uspješno od djeteta koje se igralo većinom u grupi.”
Utjecaj društvenih igara na djecu
Igračaka, pa tako i društvenih igara više je nego ikada, od onih temeljnih do visoko sofisticiranih. Jesu li sve samo šareni artikli ili ipak dobar dio njih može biti od koristi za razvoj pozitivnih djetetovih osobina i je li MENSA-ina preporuka društvene igre dobar razlog za nabavljanje ili je tek riječ o lukavom marketinškom triku? Psiholozi Igor Čerenšek i Ana Kotzmuth kažu: “Svaka društvena igra namijenjena je određenoj dobi djeteta. Postoje one koje su klasični odabir već generacijama (poput Čovječe, ne ljuti se, Monopolyja ili Rizika) s kojima imamo i vlastitog iskustva igranja kad smo bili djeca. Bez obzira na preporuke raznih udruga, treba voditi računa o prikladnosti igre djetetovoj dobi, razumljivosti pravila igre i o samoj tematici, odnosno zanimljivosti djetetu. U tom slučaju, nema dobre ili loše društvene igre, samo one koju volite igrati ili ne.” Na svakoj je društvenoj igri istaknuta dob, odnosno raspon dobi djece kojoj je igra namijenjena. Prelistate li pravila, u pravilu se nameće zaključak – pa ovo može igrati i mala beba! S obzirom na suradničku razinu igre koja se pojavljuje nešto kasnije, kada bi bilo zgodno povesti dijete na putovanje u svijet društvenih igara?
“Ako i sami uživate u igranju društvenih igara, dijete će se priključiti kad mu postane zanimljivo sudjelovati. Često će to biti prerano i bit će vam teško objasniti mu pravila, ali treba ga pustiti da polako ulazi u svijet društvenih igara. Možete djetetu predložiti da vam bude pomoćnik, što će ono s oduševljenjem prihvatiti, pa će to pomoći razvijanju interesa za daljnje sudjelovanje u igri. U prosjeku, s polaskom u osnovnu školu dijete može početi uživati u većini društvenih igara”, poručuje razigranim roditeljima tim Mentalni trening.
Prema nekim istraživanjima, društvene igre pružaju djeci mogućnost da spoznaju koncept pravila i nauče ih slijediti (koliko god to pomalo zastrašujuće zvučalo, svi manje-više živimo prema određenim pravilima), da nauče dostojanstveno gubiti i pobjeđivati, čak i propitivati određene moralne probleme. Igrajući društvene igre djeca uče otkrivati određeni uzorak, planirati unaprijed, predviđati ishod različitih poteza, učiti iz iskustva... Konkretno, igre s poljima označenim brojevima navodno pospješuju razvoj matematičkih vještina, igranje detektivske igre Cluedo utječe na razvoj logičkog razmišljanja i deduktivnog zaključivanja, Mastermind ima utjecaj na kritičko razmišljanje... Jedno je istraživanje pokazalo da su osnovnoškolci koji su društvene igre igrali najmanje dvaput tjedno po brzini razmišljanja bili ispred djece koja ih uopće nisu igrala.
Ako se kroz igru najbrže i najlakše uči, možda bi najbolje bilo da igra iz vrtića pođe s djetetom u prvi razred, da ga dočeka i u školi. Čini se da bi tada svladavanje sve obimnijeg gradiva bilo doslovce i metaforički – dječja igra... “Izvođenje nastave u školama odavno uključuje forme igre u odrađivanje svakodnevnih školskih zadataka i u obradu novoga nastavnoga gradiva. U školi se igra naziva pedagoškom radionicom, koja je forma izvođenja nastavnog sata. Pedagoška radionica iznimno je moćno sredstvo u obrazovanju jer učenici kroz igru uče nove sadržaje. Igra je, podsjetimo se, najprirodniji način učenja, dakle i najučinkovitiji. Stroga forma nastavnog plana i programa rada te ogromna količina gradiva u školi na žalost ne dopuštaju češće korištenje igre u nastavi”, smatraju psiholozi Mentalnog treninga. Potičite svoju djecu na igru i igrajte se što više s njima. Zabavljajte se i učite. To nije lutrija, ali jest igra na sreću. I njihovu i vašu. Uostalom, to je i jedina igra na svijetu u kojoj je – nemoguće izgubiti.
Tekst: Denis Giljević
Foto: Profimedia
.png)
.png)
Baby Lasagna objavio slikovnicu: Priča o predivnom prijateljstvu s jednookim ljubimcem
Tata ljubi petogodišnjeg sina u usta: Optužili ga da će mu prenijeti bakterije i karijes
Majčino mlijeko boje jagode: Mama pokazala što stoji iza ovog fenomena
4 tipa roditelja i stilova odgoja, a jedan je najgori
Kate Middleton tradicionalno fotografirala princa Louisa za šesti rođendan