dijete se boji

Dječji strahovi, tek razvojna faza ili razlog za alarm? Dođite k nama po utjehu i savjet

Kada govorimo o strahu, nema čovjeka koji je lišen ovoga temeljnoga osjećaja, čija je svrha obrana od nepoznatih opasnosti, najčešće vanjskih, i koji je evolucijski vrlo važan, a djeca ga osjećaju u svim razvojnim fazama

U stanjima straha nastojimo se obraniti od prijetnje, na svjesnoj ili na nesvjesnoj razini pa mobiliziramo sve svoje obrambene snage.

Razvojni strahovi u djece

Strahovi su normalni tijekom razvojnih faza djeteta, a za svaku dob definirani su na drukčiji način te su im pokretači drugačiji.

Prvi mjeseci djetetova života: U odsutnosti odraslih osoba, pojavljuje se strah od potpunog uništenja (koji je djelomično povezan s objektivnom nemoći novorođenčeta da preživi u situaciji kada bi bilo ostavljeno). Stručnim rječnikom, ovaj se strah naziva i strah od dezintegracije. U drugoj je polovici prve godine života prevladavajući strah od gubitka važne osobe jer dijete još uvijek nije u stanju zadržati sliku bliske osobe kada mu nije u vidokrugu.

Druga godina života: Dijete počinje shvaćati da o njegovu ponašanju ovisi i raspoloženje bliske osobe, da može razveseliti ili rastužiti važnu osobu. U ovom razdoblju počinje strah od gubitka ljubavi važne osobe.

Od treće godine do školske dobi: Budući da se dijete suočava s raznim zabranama roditelja i odgajatelja, primarni je strah onaj od kazne, koji kasnije postaje strah od vlastite savjesti, što je preduvjet za razvoj osobe socijalno prihvatljivog ponašanja.

Kako se strahovi izražavaju?

Tijekom prve godine života: Dijete ne može verbalizirati svoje strahove, a roditelji ih uočavaju kroz dječje ponašanje te osjećaju da što je mlađe, ima manji kapacitet za podnošenje straha. No taj urođeni kapacitet roditelja za prepoznavanje dječjeg straha ima važnu ulogu u roditeljskoj skrbi.

Nakon treće godine života: Dijete može i verbalizirati svoje strahove, pa sada govorimo i o strahu od konkretnih osoba, stvari i pojava.

Strahovi imaju svoj sadržaj!

Treća godina života: Prevladavaju vizualni strahovi – dijete se boji  maski, nakaza, obilježenih ili jako starih ljudi, česti su strahovi od mraka, samoće, životinja.

Četvrta godina života: Još su prisutni strahovi od mraka, samoće, opasnih životinja, ali se počinju javljati i auditivni strahovi, na primjer od jakih i nepoznatih zvukova.

Peta godina života: Postupno iščezavaju strahovi od životinja, nakaza, ali rastu strahovi od konkretnih opasnih situacija: povreda, pad, ugriz psa.

Šesta godina života: Strahovi od natprirodnog, kao što su oni od duhova, vještica, zatim strah da je netko opasan, strah od gubitka u nepoznatom prostoru pojavljuju se oko šeste godine, strah od samoće počinje se manifestirati kao strah od smrti, krvi.

Sedma godina života: Kod djece se javljaju strahovi nakon gledanja TV-a, filmova, priča. Počinje se javljati i briga vezana uz odgovornost: da dijete ne vole, da kasni u školu, da nije naučilo.

Od osme godine života: Postupno nestaju 'djetinji strahovi', a djeca se počinju bojati realnih opasnih stvari i situacija.

Strahovi se razvijaju, a postupno jedan oblik straha prelazi u drugi. Strahovi jedne faze postupno nestaju i pretvaraju se u strahove nove razvojne faze i ne zahtijevaju stručnu pomoć.

Roditelji, prihvatite strahove svoje djece i ostavite prostor da se suoče sa svojim strahom (primjerice, dopustite djetetu da se povuče od nečega čega se boji i ne uvjeravajte ga da se nema čega bojati, nikako se ne izrugujte dječjem strahu). Dajte djetetu priliku i dovoljno vremena da se navikne na neku situaciju i na taj način savlada strah te ga nemojte gurati u situaciju koja mu izaziva strah (kao    bacanje u vodu djeteta koje se boji vode).

Često djeca svladavaju strah tako što ih neodoljivo privlače njima do tada zastrašujuće situacije. Neodoljiva privlačnost javlja se u vrijeme kada određeni strah počinje slabjeti, ali je još uvijek prisutan. Izlažući se postupno, za njega do tada opasnim situacijama, dijete stječe hrabrost. Roditelj takvo samoohrabrivanje treba omogućiti i dopustiti, na primjer, dijete koje se bojalo pasa ima neodoljivu potrebu prilaziti nepoznatim psima na ulici (potrebno mu je to, naravno pod kontrolom roditelja, i omogućiti).

Još nekoliko savjeta za roditelje:

  • Budite svjesni da se malo dijete, iako to ne može verbalizirati, boji i ne ostavljajte ga dugo samog.
  • U vrijeme kada djeca počinju verbalizirati svoje strahove, uvažavajte njihov dječji strah.
  • Nemojte posramljivati dijete zbog strahova, govoreći mu da se samo bebe boje, ili uspoređivanjem s drugom djecom.
  • Približite mu strahove na način da mu kažete kako ste se i vi bojali kada ste bili u njegovoj dobi.

Osim razvojnih, kod djece se mogu pojaviti i neurotski strahovi, koji ne prolaze spontano, najčešće je riječ o zaostalim strahovima iz prethodne razvojne faze, što zahtijeva stručnu pomoć.

Tekst: S. M.
Foto: Shutterstock

Tagovi: , , ,

Pročitajte i:

ravnopravno roditeljstvo

Od majki domaćica do ravnopravnog, ali i odgođenog roditeljstva!

Od vremena kada su žene uglavnom bile domaćice te se osim o kući brinule i…

nuspojave cjepiva

Cjepivo protiv COVID-19: Žene su osjetljivije na nuspojave, zašto je to tako?

Znanstvenici američkog Centra za prevenciju i kontrolu bolesti upozorili su da žene imaju jaču reakciju…

Problem vida kod djece

Kako prepoznati da vam dijete treba naočale? Razgovarali smo sa stručnjakom!

Vaše dijete škilji, stišće vjeđe, žali se na glavobolju i zamagljen vid... sve to naznake…

Današnji klinci nikad neće znati koje su nas brige nekad morile i koliko nam je (malo) bilo potrebno za sreću

Danas su klinci pravi maheri u snalaženju s tehnologijom već od 3. godine, koji god…