Bušmani ili narod San, kako sami sebe nazivaju, su drevno društvo lovaca i sakupljača iz Južne Afrike. Njihov dom je u nepreglednim prostranstvima pustinje Kalahari. Suvremeni genetičari smatraju da oni predstavljaju jednu od najstarijih preživjelih genetskih loza čovječanstva. Njihov nomadski način života, koji je u potpunosti podređen borbi za opstanak u negostoljubivim pustinjskim predjelima, ogleda se i u njihovom odnosu prema potomstvu.

Bušmani obožavaju svoju djecu i unuke, pa dječje zdravlje i želje stavljaju na prvo mjesto. Djeca se cijene zato što život čine ispunjenijim i sretnijim. Mali Bušmani sudjeluju u svemu što zajednica radi, i od njih se ništa ne krije. Odrasli ih odgajaju na način koji potiče individualizam, izuzetno cijenjenu osobinu u bušmanskom društvu. Siročad svojih nastradalih suplemenika rado usvajaju, a svako rođenje slave kao najsretniji događaj.

Bušmansko društvo je egalitarističko, bez poglavica i institucija, i jedini odnos autoriteta je odnos roditelja prema djetetu. Međutim, dužnosti roditelja smatraju se važnijima nego njegova prava. Mnogi putopisci primijetili su da Bušmani nikada ne kažnjavaju djecu niti podižu glas na njih, ali da se djeca, unatoč tome, vrlo lijepo ponašaju.

Porođaj bez jauka

Mada toliko vole djecu da im ugađaju čak i više nego mi, Bušmani su u isto vrijeme prinuđeni i da misle na svoj opstanak. Zbog svog nomadskog načina života oni smatraju da je neophodna razlika između dva djeteta oko četiri godine, jer majka ne može nositi sa sobom na stalna putovanja više od jednog djeteta, niti joj oskudna prehrana dozvoljava da doji dvoje djece. Ako nova trudnoća slučajno nastupi u međuvremenu, majka je, mada teška srca, često prisiljena odbaciti dijete. Kada nastupe trudovi, porodilja odlazi u žbunje i porađa se, a dijete zatim brzo zakopava, prije nego što začuje njegov plač, kako ne bi riskirala da ga zavoli. Kad se u logor zatim vrati sama, nitko ovaj događaj više ne spominje. Znajući da bi u suprotnom vjerojatno oba njena djeteta na kraju umrla od gladi, ona žrtvuje jedno, poučena vjekovnim iskustvom njenih predaka, koji su se morali prilagoditi surovom životu u negostoljubivim predjelima Afrike.

Uslijed kasnog početka plodnosti, velikih razmaka između trudnoća, kao i kratkog životnog vijeka, Bušmanke obično na svijet donesu ukupno tri ili četiri djeteta. Bušmanke u pravilu rađaju u samoći, negdje izvan logora. Žena neće nikoga obavijestiti kamo ide, niti zamoliti za pomoć članove plemena, jer je to nepisani zakon od kojega su izuzete samo prvorotkinje, kojima obično pomaže majka. Naravno, ako je porođaj vrlo težak, porodilja se može obratiti za pomoć drugim ženama. Iako porodilja može biti skrivena u žbunju samo par desetaka metara od logora, ostali je neće čuti kako rađa, jer žena ne smije tijekom ovog čina pustiti ni glas. Radije će se ugristi za ruku ili pustiti da joj teku suze, nego što će zajecati zbog porođajnih bolova.

Porodilje koje pokažu strah ili patnju, prema vjerovanju, ugrožavaju sebe i dijete. Također, žena koja viče dok je trudna ili se porađa može izazvati komplikacije na porođaju. Ono što je dobra strana porođaja u samoći, je da se na taj način umanjuje opasnost od infekcije.

Mistična povezanost s prirodom

Kada se porodilja vrati u logor s novorođenčetom, ona se opere i legne kraj djeteta da se odmori, ali samo ako to sebi može dozvoliti. Činjenica da je žena trudna, ili da je rodila prije pola sata, nikako ne utječe na njenu dnevnu rutinu i obaveze, pa će često s djetetom na grudima, odmah nastaviti svoje poslove. Ukoliko je zajednica u seobi ili na putu, ona će zastati da rodi, a onda požuriti da sustigne ostale suputnike.

Po rođenju prvog djeteta, u nekim krajevima suprug mora ubiti antilopu, od koje će meso dobiti porodiljini roditelji, a koža će biti uštavljena i dana majci, kako bi od nje napravila nosiljku za bebu.

Trenutak rođenja je vrlo važan i za dijete i za majku, jer tada dijete stječe neku vrstu moći, nad kojom ono nema kontrolu, ali koju može kasnije koristiti. Ta natprirodna moć će ga pratiti cijelog života, i ona zapravo predstavlja vrstu sudbinske i mistične povezanosti djeteta s pojavama koje ga okružuju – s vremenskim prilikama, s rađanjem, s antilopom, sa smrću. Ta moć upravljanja pojavama, koja ovisi o okolnostima pod kojima je dijete došlo na svijet, naziva se n!ow (! je oznaka za kliktavi glas). Postoje dvije vrste ove sile – jedna je kišna i hladna, a druga topla i suha. Osoba koja ima vlažni n!ow, može vrijeme učiniti hladnim i kišnim ako ubaci pramen svoje kose ili mokri u vatru. Osoba sa suhim n!ow istim postupcima može zaustaviti oluju ili hladnoću. Čak i nakon smrti, osoba sa mokrim n!ow ostaje u vezi s olujom, leti preko zemlje i odnosi krovove s koliba, dok ona sa suhim n!ow izaziva teške suše. Također, na vremenske pojave utječu i sami činovi lova i rađanja. Kada krv ulovljene antilope padne na tlo, ili kada krv iz maternice kapne na tlo tijekom rođenja djeteta, dolazi do miješanja sila n!ow, i događa se promjena vremena.

Tradicija kao škola

Djeca Bušmani odrastaju uz nadzor svih starijih članova obitelji i vrlo rano se uključuju u život zajednice, pomažući onoliko koliko mogu prema svom uzrastu. Starija djeca čuvaju mlađu braću i sestre, i prate odrasle u lovu, u početku samo promatrajući, a kasnije pripremajući otrovne strijele i koplja. Manja djeca usvajaju norme i vrijednosti svog društva slušajući tradicionalne priče i igrajući igre koje oponašaju život odraslih. Ipak, zbog surovosti prirodne sredine, djeca su pod nadzorom odraslih dok ne odrastu i ne postanu dovoljno snažna i sposobna da se mogu snaći sama i nositi zalihe vode. Samo dijete u opasnosti je od napada divljih životinja, i mora se znati obraniti. Zbog toga uvijek netko od odraslih ostaje u logoru s djecom, dok ostali love.

Bušmani drže do društvenih vrijednosti poput zajedništva i darežljivosti. Lovci i sakupljači često imaju pravilo da onaj tko donese hranu u logor mora je podijeliti sa svakim tko zatraži. To osigurava da neće biti manjka hrane jer ako su svi sebični, većina će veći dio vremena biti gladna. Roditelji se trude djeci od malih nogu usaditi sklonost ka dijeljenju i darivanju, kroz običaj poznat kao “razmjena darova”. Djeca uče strogo poštovati pravila i norme, te izbjegavaju svaki oblik svađe i sukoba. U svrhu sprječavanja nasilja, bušmansko društvo odlikuje se cijelim nizom društvenih mehanizama, počevši od uključivanja članova obitelji obje sukobljene strane, do obraćanja istaknutim članovima zajednice. U tako malim, društvima koja su na stalnom rubu opstanka uslijed surovosti prirode, mir i sloga su jedina zaštita. Mnogi od opisanih običaja ovog neobičnog naroda danas prelaze u povijest. Uslijed jakog pritiska država u kojima su Bušmani nastanjeni, veliki broj njih je otjeran sa svojih lovišta, a i preostali Bušmani u divljini danas su prinuđeni napustiti svoj teritorij i tisućugodišnji način života u skladu s prirodom.

Jovana Papan

Tekst preuzet s: www.detinjarije.com

Foto: Profimedia