
Dijete ne mora razumjeti našu priču, mi djetetovu moramo
„Kako ne razumije što sam proživjela?!“, nazvala me prijateljica koja je razvedena i koja od djeteta očekuje da joj je saveznik u njenoj boli. „Ne treba te razumjeti", odgovorila sam. „Ne može ni sebi objasniti što mu se dogodilo, kako da razumije tvoj svijet?“
Nedavno, u trenutku kad mi je dijete malo dramatično reklo da smo mu “uništili život razvodom” nije mi se po prvi put javio nagon da pametujem o tome kako ga volimo, kako smo odlučili tako, kako se nismo slagali… kako milijun ovako i milijun onako… Rekla sam mu da ne razumijem kako mu je. I najiskrenije to mislila. Sin me čudno pogledao, ne očekujući takvo što.
Naslonila sam se, zamislila i izgovorila mu naglas…"Zaista ne razumijem što prolaziš…Ja sam razvedeni roditelj, ali nisam dijete razvedenih roditelja.”
I tako je… Ja samo vidim posljedice koje je razvod ostavio prvenstveno na moj život, potom na život našeg djeteta. Mogu samo polaziti od pretpostavki. Ali jednog dana kada sin bude imao 30 i nešto godina, možda sjedne i krene lavina svega onoga što je nama kao roditeljima promaklo po putu. A promaklo nam je.
Svatko
se
bavi
interpretacijom
svijeta
i
života
sa
svoje
točke
gledišta.
Unutar
nas
je
more
emocija,
definicija,
neraščišćenih
stvari.
Kao
roditelji
bavimo
se
tugom,
ljutnjom,
prezirom
i
hrpom
razarajućih
stanja
u
procesu
razvoda,
u
kojem
želimo
dobiti
dijete
za
sebe,
znajući
što
je
njegov
najbolji
interes.
To
je
naš
interes.
Željela
sam
da
dijete
ostane
sa
mnom,
muž
je
želio
da
ostane
s
njim.
Svatko
je
odabrao
svoj
način
da
ostvari
želju.
S moje točke gledišta tada mi je bilo najnormalnije da nastavi živjeti sa mnom. Ja nisam mogla bez njega zamisliti svoj život. Prirodno mi je da nastavimo nedjeljivo kako je bilo od dana njegovog rođenja.
Njegov tata se raspadao kad je dobio susrete i druženja. Stavljao mi ih je nekad pod nos, da ne znam kako je to kad su limitirani i da ja, budući da živim dominantno s malim trebam to i to i to… naravno s njegove točke gledišta.
Imali smo presudu, kalendare s datumima praznika, državnih blagdana i Sporazum. Mrzim riječ sporazum. Vozili smo dalje kao civilizirani ljudi koji su dogovorili sve. To sve je život našeg djeteta…
A dijete?
Zatvorio se u školjku i promatrao. Od toga dana njegov život je krenuo tamo-ovamo i traje tako godinama. U međuvremenu smo promijenili odluku i sin sada sa mnom ima susrete i druženja, a živi s ocem. Kalendar je i nadalje tu, sporazum je nadalje tu.
Priča mog sina ne zna se do kraja.
Ne znam kako je razmišljati svaki dan je li sve u ruksaku što mi treba za onaj drugi stan…
Ne znam kako je razmišljati o tome kako frendovima reći gdje da te pokupe i u kojem ćete se kvartu naći, jesi li kod Starog ili Stare…
Ne znam kako je paziti da si korektan i paziti da ti nešto ne izleti iz vremena koje provodiš s onim drugim…
Ne znam kako je to probuditi se u jednom stanu, doručkovati, otići u školu i doći u drugi stan na ručak i riješiti zadaću, pa se iza svega vratiti u prvi stan večerati…
Pojma nemam, ali skidam mu kapu.
Često znam zamišljati da mene netko tako seli unutar jednog radnog dana s radnog mjesta na radno mjesto… da su mi uvjeti ne znam kako lijepi, pukla bih s vremenom. Svaki dan sve više moja svijest o svemu tome postaje drugačija. Tek sad kad je prošlo puno godina života nakon raspada te obitelji koja smo nekad bili.
Nemam emocija prema odrađenom razvodu, više mi nisu bitni razlozi, odrađeni su svi sati analize, i isplakane sve suze sjete i žali. Ali ću zauvijek imati emocije prema svom djetetu koje je preživjelo razvod.
Uđimo u cipele našeg djeteta
Svaki roditelj bi na stranu trebao staviti svoje stanje, svoja uvjerenja i staviti se u cipele svog djeteta. Pogledajmo iz dječje perspektive njegov dan, tjedan, pogledajmo praznike….
Ne želim govoriti o onima koji su poduzeli sve da drugog roditelja isključe iz života djeteta. To je nešto što ne mogu shvatiti i odbijam ikada shvatiti. Počesto puta jedan roditelj ima potrebu zbog svoje rane koja krvari učiniti sve samo da dobije zlatnu medalju, a da pritom onaj drugi dobije za to propisnu kaznu koju će pamtiti do kraja života. Ne razumijem to.
Ako mi je netko bio i najgori partner u životu, ne mora biti najgori roditelj.
Nastavak teme čitajte na sljedećoj poveznici.
Tekst: Lidija Špančić, dipl. soc. radnica
Foto:
Profimedia
Izvor:
abecedaroditeljstva.com
Tagovi: djetetove emocije zbog razvoda, razvod, skrbništvo
Vezano uz temu

Zna se što je presudilo braku Ashtona Kutchera i Mile Kunis
Već više od godinu dana šuška se o…

Posebno tužan dan za Severinu: 'Svaki otkucaj ostavlja jedan ožiljak na srcu!'
Prošlo je 10 mjeseci otkad je sud donio…

Bivši slavni supružnici pred važnom odlukom za njihovu djecu
Iako psiholozi preporučuju zajedničko skrbništvo kao najbolji model,…

Slavni par ponovno skupa? Ili dobar primjer kako živjeti skladno nakon razvoda?
Zašto je važno da roditelji vole dijete više…
Pročitajte i:

Tematske igre jedne 'montessori' mame: Doznajte kako kod kuće napraviti umjetni snijeg!
Djeca su pravi mali istraživači, stoga će ih ove zimske igre 'Montessori mame' Kristine s…

Očajna majka: 'Kćer mi se okliznula na mokar pod u šoping centru i povrijedila koljena! Mogu li tražiti odštetu?'
Zbog klizavog poda u jednome shopping centru, dijete se pokliznulo i palo te pri padu…

Dejtanje nakon razvoda: Što kad se mama ili tata zaljube u drugoga?
Razvod roditelja je već dovoljno bolno iskustvo za djecu, no što se događa kad roditelj…

Djeca i tjelesna aktivnost: Koliko im je potrebno kretanja dnevno?
Kretanje i tjelesna aktivnost važni su za očuvanje zdravlja i djece i odraslih. Važno je…