1. Za početak je važno imati ideju o tome na koji

vremenski okvir ograničiti igranje videoigara. Prema smjernicama Svjetske

zdravstvene organizacije, djeca u dobi do dvije godine ne bi uopće trebala

koristiti male ekrane (pa time ni videoigre), dok djeci u dobi od druge do

šeste godine vrijeme pred ekranima treba ograničiti na maksimalno dva sata

dnevno. Ako uzmemo u obzir da vrijeme pred ekranima uključuje televiziju,

tablete, mobitele, to znači da djeca lako mogu prijeći predloženu granicu, o

čemu treba voditi računa, a u skladu s time i uzeti u obzir vrijeme provedeno

igrajući videoigre. Službene smjernice za djecu osnovnoškolske dobi ne postoje,

što roditeljima često predstavlja teškoće, pogotovo zbog toga što su djeca koja

igraju videoigre najčešće školske dobi. To znači da roditelji trebaju

razmisliti o tome primjećuju li da se dijete teško odvaja od videoigre, ima li

teškoće u školi, kakvi su mu odnosi s vršnjacima, bavi li se i nekim oblikom

tjelesne aktivnosti, a onda s obzirom na kontekst, dogovoriti koliko vremena

smije igrati videoigre. Iako je u postavljanju granica važna dosljednost, bitno

je da ona ne prijeđe u nepotrebnu rigidnost. Razumljivo je da je lakše odrediti

neki broj sati i držati se njega, no dobro je i biti fleksibilan, posebno ako

dijete nema teškoće sa samokontrolom u vezi videoigara. Možda dijete inače ne

igra videoigre, no tijekom praznika ili duljeg boravka u kući želi više igrati

kako bi prešao neku razinu u novoj videoigri, stoga je bitno uzeti u obzir i

širu sliku.

2. Djeca videoigre najčešće igraju kod kuće, tako da se roditelji

usmjere na pravila o igranju kod kuće i upoznaju dijete s njima. Ono što može

biti izazov je osigurati da se dijete drži pravila i onda kada ode na igranje

videoigara kod prijatelja, čiji roditelji možda imaju drugačija pravila. U redu

je razgovarati s djetetom o tome, ali i s roditeljima njegovih prijatelja i

podijeliti ono što je svakom roditelju važno za njegovo dijete.

3. Važno je djeci objasniti razliku između

virtualnog svijeta videoigara i stvarnosti te im ukazati na to kakve posljedice

bi neka ponašanja koja su učestala u virtualnom svijetu mogla imati u

stvarnosti. Uz to, dobro je podsjećati ih na to da na internetu vrijede ista

pravila ponašanja kao i u stvarnosti i da ni u videoigrama nije u redu

vrijeđati druge, dijeliti s drugima nečije povjerljive informacije i slično.

4. Za provjeru videoigara može se koristiti PEGI sustav. To je sustav

koji kategorizira videoigre prema uzrastu djece i prema vrsti sadržaja koji

igra sadrži. Tako, primjerice, neka igra može imati oznaku 12, što znači da ju

ne smije igrati dijete mlađe od 12 godina. Uz dobnu oznaku, videoigra može

sadržavati i oznake koje ukazuju na to da sadrži neke neprimjerene sadržaje,

poput vulgarnih izraza i nasilnih ponašanja. Više o PEGI sustavu možete doznati

na webstranici: www.pegi.info.

5. Osim što igraju videoigre, djeca često koriste YouTube na kojemu

gladaju druge igrače kako igraju. Važno je da roditelji pokažu interes za takve

aktivnosti djece tako da skupa s njima gledaju YouTube-re, gledaju djecu kako

sama igraju, ili se i sami roditelji okušaju u zajedničkom igranju s njima. Na

taj način mogu saznati više o tome čime se dijete bavi i na koji način igra, a

takve zajedničke aktivnosti su dobre i za djecu jer, osim druženja, dobiju

priliku poučiti roditelje nečemu novom i prenijeti im svoja znanja.

6. Dobro je istražiti i koje videoigre su trenutno popularne pa

predložiti djeci one koje se roditeljima čine kao bolji izbor. Recimo, možda

postoje videoigre u kojima likovi napreduju do cilja tako da koriste

prosocijalna ponašanja poput pomaganja drugima, dijeljenja s drugima i

suradnje. Takve igre nose sa sobom potencijal da dijete uči da takva ponašanja

donose pozitivne posljedice, stoga je vjerojatnije da će ih usvojiti i da će,

osim zabave, kroz videoigre naučiti nešto korisno.

7. Videoigre često djeci pružaju osjećaje kompetentnosti i

samostalnosti, kao i priliku za smišljanje kreativnih rješenja. Ako im ti

osjećaji nedostaju u stvarnom životu, veća je vjerojatnost da će ih privući to

što ih doživljavaju u videoigrama. S obzirom na to da videoigre ne mogu i ne bi

smjele mijenjati kontakt uživo s roditeljima i vršnjacima, bitno je djeci

omogućiti sudjelovanje u aktivnostima koje se odvijati uživo, koje će im biti

izazovne i omogućiti im sličan osjećaj zadovoljstva i uspjeha.

8. Na kraju, važno je znati da uvijek postoji opcija traženja pomoći stručnjaka mentalnog zdravlja. Na internetu je moguće pročitati puno informacija o videoigrama i nekad se to može činiti kao dovoljno. Ipak, nije uvijek lako primijeniti znanja u vlastitoj situaciji. Nekad se roditelji ne slažu oko toga kako je dobro postupati ili jednostavno nisu sigurni što bi bilo bolje za njihovo dijete. Sve više roditelja traži stručnu pomoć vezanu uz videoigre i to je važno za dobrobit djece koja su možda u riziku za razvoj nekih teškoća povezanih s tim. Stručnjaci mogu procijeniti ima li dijete teškoće koje bi mogle biti povezane s videoigrama, a kroz razgovor s roditeljima mogu i saznati više o tome postoje li neka područja gdje ih mogu osnažiti i ponuditi im smjernice specifične za potrebe njhovog djeteta. 

Tekst: Mirna Čagalj Farkas, mag. psych., Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba
Fotografija: Profimedia