Mala priča o velikoj ljubavi

Mama Kristina Dragomanović priča o svojem Mateju i njegovoj borbi za život. Što su sve prošli, sa čime su se sve suočili i zašto Kristina zna da je njen Anđeo njena najveća sreća, pročitajte u ovoj prekrasnoj priči o roditeljskoj ljubavi.

Priča o malom Mateju

Siječanjski hladni dan 2000. godine. Novi milenij. Još se negdje u zraku osjećaju ostaci vesele, tople blagdanske atmosfere, još sporadično vjetar po ulicama Nove Gradiške kovitla novogodišnje konfete. Sreća Kristine Dragomanović ne jenjava ni trenutka. Ona treba roditi svog sina prvijenca…
I sve teče gotovo idealno, sreća se smiješi, samo što nije, a onda - nešto tragično, strašno, gotovo nevjerojatno. Netom nakon poroda dječačić ispada babici iz ruku na hladni pod rađaone. Posljedice ovog užasa bit će katastrofalne…

Kad je Matej navršio tri i pol mjeseca Kristina je počela primjećivati simptome, uočavati da nešto nije u redu. U Zagrebu mu je dijagnosticiran hidrocephalus (vodena glava) i anencefalija, što znači da Matej zapravo uopće nema mozak. Bolnički dani tada su bili mučni, neviđeno teški. Mateju su ugradili pumpicu od glavi, a kao posljedica toga došlo je i krvarenje u mozgu. Uz sve - visoka temperatura i teško opće stanje. Liječnici su ga hitno operirali. Nakon operacije prognoza je bila najstrašnija koju je Kristina mogla zamisliti, jer su liječnici vjerovali da Matej nema snage izdržati borbu. Srećom, nisu bili u pravu. A kad ih je pobijedio u toj teoriji, smislili su drugu, isto tako obeshrabrujuću. Neće dugo, rekli su, neće ni hodati, ni pričati, neće znati tko je, tko mu je mama. Od svega neljudskog što je Kristina čula vjerojatno je najgori bio prijedlog jedne liječnice koja joj je rekla da Matej neće dugo poživjeti i predložila joj da nakon smrti njegovu glavu da za liječničku prezentaciju.

Srećom, hrabra majka uspjela je izignorirati te obeshrabrujuće stavove i slušati svoje srce. Matej je preživio, a iako je teško bolestan itekako doživljava svijet oko sebe. Smije se svojoj mami, uživa u njezinom zagrljaju, voli glazbu. Kristina ga, kaže, nikad ne bi dala u neku ustanovu daleko od sebe. Njezin anđel njezina je najveća ljubav. On je njezin životni smisao…

Mamina priča o samopouzdanju

Trebala bih pisati o samopouzdanju. Ustvari, o vjeri u čovjeka i vjeri u samog sebe. Hoću li to i uspjeti? Još ni sama nisam sigurna u to. Zapravo, ovo doslovno počinjem pisati na nagovor drugih, jer za razliku od njih ne vjerujem da sam baš toliko puna sampouzdanja - ili možda jesam? U horoskopu sam vaga, ajme meni, bježite od takvih malih šala. Ali istini za volju, stalno važemo, pa ako treba i tisuću puta jednu te istu stvar. Možda bih u nekim stvarima bila i brža u odlukama i direktnija, ali što ću, takva sam. Bolje tisuću puta puhnuti nego se jednom opeći. Ni meni sama riječ samopouzdanje ne govori baš puno, zato sam ju sama sebi objasnila riječima - vjera u Boga. Vjera u Boga tako velika, kad dođem pred zid i kad mi same činjenice, ljudi, doktori…da ne nabrajam dalje, kažu kako nemam kud. Uvijek u meni neki glas vrišti - idi dalje, skupi snagu, mora biti bolje! Ako čovjek izgubi nadu, nema mu spasa.

S osmijehom kroz svijet

Vjera me vodi i tješi, a, a kad mi je najgore sjetim se riječi "ako si čovjek pomogne sam, pomoći će mu i Bog". Bilo je dana, kao i kod svih ljudi, kad se probudim i pomislim: "baš sam si sva bezveze, daj samo pogledaj na što danas ličiš, kosa ti je u kaosu, vidi samo te podočnjake, prištiće, daj se zatvori u kuću da se ljudi ne prestraše kad te vide…". Ali to je, naravno, hvala Bogu nemoguće, jer upravo mi zazvoni poruka na mobitelu i društvo zove na jutarnju kavu. Spremanje sina u kolica i van, vjerovali ili ne, s osmijehom i ubrzanim korakom na kavicu. Tako nasmijane bilo je lijepo i njima nas vidjeti, naravno, čim sam sjela prvo sam im rekla kako sam sama sebe natjerala u depru, na šta danas ličim, ali sad kad malo razmislim, ovako, sjedeći s njima - a šta sam se tako iznenadila? Pa već se trideset budim takva s tom facom. Kad sam im to sipričala svi su prasnuli u smijeh, znači, bilo je s razlogom današnje buđenje u depra stilu.

Ne treba se zatvarati u kuću kad si mrzovoljan, kad ti je teško, kad patiš. Kreni i taj dan s osmijehom, nekad će trebati malo više truda da se nasmiješ, ali kad kreneš - svaki sljedeći osmijeh bit će iskreniji i lakši. Čovjek mora dobro poznavati sebe da bi imao samopouzdanja. Danas se ljudi više bave drugima i tuđim problemima pa nemaju vremena sjesti i malo razmisliti o sebi. Neki čak idu i do tih granica da se ugledaju na onoga kojeg smatraju boljim od sebe. Ma zašto? Pa svi smo mi posebni na svoj način, svi imamo ono nešto što bi možda drugi željeli imati. Vidjela sam i čula nekoliko ljudi koji doslovno kopiraju druge, i to u njihovom prisustvu, a to je tako jadno i žalosno za vidjeti. Kad je jasno i kad znate da je ta osoba isto tako puna svojih kvaliteta, ali ih ne vidi jer je prezauzeta koporanjem drugih. Takve osobe, kažu, nemaju samopouzdanja. Imamo to svi, samo se neki ljud jednostavno boje života. Svi mi imamo u životu neke stvari, osobe i razloge koji nas tjeraju dalje i daju nam smisao života. Moja snaga, najveća ljubav, sreća, onaj tko je zaslužan za osmijeh na mom licu svaki dan, onaj tko me tjera dalje, onaj zbog koga sam tisuću puta bila spremna ići i glavom kroz zid, onaj koji mi daje samopouzdanje, tko me uči da budem čovjek - to je moj sin.

Bitka za život

Sad će za par dana napuniti sedam godina, stopostotni je invalid, ne greškom mojom ni svojom, ispao je pri porodu babici iz ruku na pod i sa tri i pol mjeseca su se pojavili prvi znakovi da nešto nije u redu. Došli smo u Klaićevu bolnicu gdje mu je dijagnosticiran Hidrocephalus anancephalus, odnosno vodena glava s velikim oštećenjem mozga. U mjesec i pol dana muke je neviđene prošao. Ugradili su mu pumpicu i drenažu, da bi ga u idućih devet dana dehidrirali. Ostao je bez kapi vode u tijelu, a tako i u glavi, mali mozak je buknuo, ogrebao žilicom o pumpicu - nakon toga je žilica pukla i došlo je do krvarenja u glavi. Uz to je dobio i visoku temperaturu, ali je ipak hitno operiran. Doktor mu je doslovno morao jedan dio lubanje potpuno otvoriti kako bi došao do mjesta krvarenja…

Tada sam mislila da će nas to ubiti oboje, hvala Bogu koji je bio uz nas, preživjeli smo i to. Devet dana poslije operacije novo zlo - pao je u natrijsku komu, doktori su plakali s nama i kroz suze su mi rekli da mu sad više nema spasa, da je tako malen već pretrpio što ni odrasli ne bi preživjeli, da je toliko izmučen i da nema snage izboriti se još i sa komom. Sljedećih 48 sati bilo je rizično, ako preživi bit će sve u redu, ali on nema snage, za to, rekli su. Punih 48 sati se borio mučio i borio s komom koja ga je tresla da je kinderbet sav zvečao, dok smo mama i ja uz njega sjedile i molile, i svi njegovi anđeli čuvari, a i sam Bog, da bi točno nakon 48. sata moj Matej otvorio okice. Samo Bog zna kolika je moja sreća bila tada, samo moja majka i doktori su vidjeli te suze radosnice, te poljupce, sjaj u njegovim i mojim očima, tu volju za životom, tu želju da budemo zajedno. Nisam mogla naći riječi i još danas ih tražim za svog malog heroja, za svoje sunce koje me grije kad je vani tmurno vrijeme. No, to još nažalost nije kraj svim mojim i njegovim borbama. Jedna doktorica kojoj ne želim spominjati ime jer toga nije dostojna ni vrijedna, rekla mi je - vaš sin vas nikada neće vidjeti, nikada neće znati tko ste mu vi, nikada hodati, nikada čuti vaš glas, a ni vi njegov, jednom riječju, bit će biljka. Da mi njegov kirurg nije na odlasku iz bolnice rekao da je Matej nadprosječne inteligencije i da od našeg susjeda profesora otorinolaringologije, kolega koji radi u Klaićevoj nije rekao da moj anđel savršeno čuje, možda bih ju i poslušala. Znate kako ono ide, doktor zna najbolje. Ali dragi
moji, i oni su ljudi i griješe, a majka ipak najbolje osjeti svoje dijete i njegove potrebe. A i sam Bog najbolje zna što je s kim naumio!

Još nam je uz to sve i sinov divni tata okrenuo leđa i rekao da bi on najradije da ga dam u ustanovu za retardiranu djecu, da ga ne sramoti na ulici. Naravno, odgovorila sam mu kako i priliči - ako je netko retardiran da je to on i da ga više u životu ne želim ni vidjeti, ni čuti, a Bog neka mu sudi zbog tih riječi. Bilo je teških trenutaka, i sad ih zna ponekad biti. Uz sve muke još smo i podstanari, ali ipak Mateju uspijevamo sve priuštiti, nešto prije, nešto kasnije. Ali danas moj sin mene zove mama, baku svoju ba, uju i ujnu jasno i glasno, kad je gladan traži, kad je žedan kaže "aja, aja", vidi (nosi naočale), polako se oslanja na nogice uz vježbe, ljeti ide na jahanje. Dobio je i hodalicu koja mu nije baš po guštu, ali polako, malo po malo. Kad je sretan smije se od srca i pjeva - na svom jeziku, doduše, ali pjeva. Ima i svoje omiljene pjevače - Škoru, na čiji koncert uvijek ide ako je u Gradiški, pa Slavonske lole i pokojnog Tošu. Kad je tužan ili ga nešto boli – plače. Reagira na sve, razumije sve i osjeti sve kao i mi zdravi ljudi. DAKLE, DRAGA DOKTORICE, U MEDICINI I ŽIVOTU NIJE SVE CRNO ILI BIJELO, NIJE UVIJEK DVA PLUS DVA ČETIRI, NEKADA ISPADNE PET ILI DESET, KAKO MI JE TO LIJEPO OBJASNIO SINOV KIRURG NAKON OPERACIJE - TAKO DA UBUDUĆE IMATE U VIDU.

Tisuću prepreka i velika snaga

Svatko od nas kroji sudbinu kakvu želi, nekome to ide lakše već od samog rođenja, a netko ima tisuću prepreka, na nama je kako ćemo ih riješiti i prijeći. Nije mi jasno zašto je ljudima toliko teško nasmijati se, zašto im je teško svom djetetu pokloniti osmijeh, zašto stalno imaju izgovore, sve im je užurbano pitanje čistog preživljavanja, ne daj Bože da djecu uzmu u naručje i malo ih pomaze, ne, ne, razmazit će se dijete. Pa ljudi moji, malo dijete ni ne zna što to znači, ono samo želi da se osjeća voljeno i sigurno. Dijete koje se osjeća sigurno i voljeno će, kad odraste, prvo u vama vidjeti prijatelja. Zašto nam je toliko teško osluhnuti njihov plač, smijeh, podariti im svaki dan iskren osmijeh pun ljubavi, zagrljaj, pogled pun ljubavi, i kad god od nas zatraže odvojiti vrijeme za njih? Ne možemo razmaziti dijete, već samo upropastiti, ono uči od nas, mi smo ga donijeli na ovaj svijet, mi smo mu uzor. Ako je otresito i nervozno to je zbog nas i to je naučilo od nas, a tako i sve ostalo - svađu, viku, tuču. Jer, djeca su kopija nas samih. Zato moramo biti puni samopouzdanja i vjerovati sebi da bi i njima anđeli pokazali pravi put. Oni su kao i mi, svatko svoja osoba, rođena i stvorena sa svojim vrlinama i manama, na nama je da im pokažemo i pomognemo da se lakše i sigurnije uz nas razvijaju u divne ljude. Oni nisu naše vlasništvo, oni su naše potomstvo, a u tim je riječima razlika golema.

Vjerujte mi, moj anđel, iako je bolestan, jako dobro zna što želi, a što ne, što je dobro, a što loše. Najbolje me on uči dobru, i nekad mi se čini da je razumniji u nekim stvarima više nego ja. Znam, svima je nekad teško i preteško, svi imamo problema, ako ne svojih, drugi nam nametnu svoje. Ako su naši, nekad nam se čine golemi kao kuća. I sama se ponekad osjećam tako da stvarno ne znam kako dalje, a čini mi se da ni ne mogu. Da mi živci polako popuštaju, da ću vrlo brzo završiti u Vrapču, da mi koža puca po svim šavovima koliko je tijesna. Ali tad mi pogled skrene na mog anđela i glavom mi kao munja sijevne - šta će moj anđel bez mene?! Tad se cijeli dan igram, mazim, pjevam i plešem sa svojim anđelom. Ne zanima me suđe, prašina, veš, novci, brige, ništa ne želim znati. A samopouzdanje raste, velike brige postaju sve manje i manje, pa i zaboravim na njih. Svake sekunde oči mi sjaje sve većim sjajem koji je namijenjen samo mome sinu, osmijeh mi je sve veći i sve više iskren i srčan. Tad znam i kažem svom sinu - "sine, zbog tebe će mama i glavom kroz zid ako treba, jer, volim te najviše na svijetu i za tebe ću život dati". Nevjerojatno, ali problemi se skoro pa uvijek sami riješe, ako ne sutra, za par dana kao da ih nije ni bilo.

Riječi nas očvrsnu

Tisuću puta smo se u životu razočarali i ostali sami prepušteni sudbini, što od svojih, što od tuđih, i nisam se dala pokolebati. Nisam dopustila da me drugi "filaju" nekim svojim stavovima o životu. Ne kažem da ne treba slušati što ti drugi govore i da se treba praviti najpametniji na svijetu, ne, to nikako. Uvijek ima netko tko zna što mi ne znamo, toga smo svjesni svi. Bilo bi čudno kad bi svi sve znali, onda stvarno više nitko nikoga ne bi trebao. Dapače, treba slušati druge, razgovarati s ljudima, i zatim sjesti sam sa sobom i razmisliti ili izvagati - kako mi Vage to radimo. Često čujemo ono što ne želimo čuti, češće nego bi nama odgovaralo u tim trenucima, ali takve nas riječi samo očvrsnu. Ima više ljudi oko nas koji nam žele zlo, nego onih koji nam žele dobro. No, u svakom žitu ima kukolja, pa tako i u masi zlobnika. Samo ih treba dobro procijeniti, a to je teško pa se često razočaramo…

Kristina Dragomanović, 2007.

Više o djelatnostima Udruge Anđeli možete saznati na njihovim web-stranicama www.andjeli.hr.

Pročitajte i:

Zašto je važno pustiti djecu da se dosađuju?

"Dosadno mi je!", rečenica je koju danas često možemo čuti od djece, što ne čudi,…

djevojčica tijekom pandemije koronavirusa s maskom na licu i zaštitom od komaraca

Svim snagama protiv komaraca! Kako zaštititi najmlađe i mogu li komarci prenijeti koronavirus?

Komarci su napasnici koji nam redovito kvare ljeto. U trenutačnoj situaciji, kada nam prijeti koronavirus,…

samohrana majka

Kako ostvariti pravo na povećanje alimentacije?

Djeca rastu i životne potrebe su im sve veće! Sukladno tome, može li i kako…

Glorija Peranić

Prva hrvatska edukatorica po principima pozitivne discipline: 'Samo ovako odgojit ćete sretnu djecu i dobre ljude!'

Uvjerenje da se djeca mogu ponašati bolje onda kad se osjećaju bolje, temelj je odgoja…