Ovih pet situacija su se potvrdile u mojoj praksi kao 100% točne i da emotivne blokade izravno utječu na to hoće li dijete s roditeljem surađivati ili ne, odnosno hoće li njihov odnos ići s lakoćom ili će biti "povuci-potegni". Razlog je što roditeljevo emotivno stanje može ili umiriti dijete ili ga uznemiriti.

Dijelim s vama ovo iskustvo jer znam da svaki roditelj radi najbolje što zna i često ne može vidjeti gdje „griješi“. Vjerujem da je mnogo lakše raditi na nečemu kada znamo uzrok, kao i odakle da počnemo. Roditelji uglavnom žele prvo raditi na djetetu, odgoju, pravilima… a zapravo uvijek trebaju krenuti od sebe.

Nijedno djetetovo ponašanje nećemo moći promijeniti ako promjena ne krene od nas. Tek tada možemo očekivati rezultate kakve želimo. Nije bitno prepoznajete li se u jednoj ili više situacija, već da znate kako to treba promijeniti kako biste gradili odnos s djetetom na zdravim osnovama.

1. Roditelj reagira uvijek na iste stvari i uvijek na isti način.

Ova blokada se najlakše prepoznaje, jer su reakcije roditelja prenaglašene u odnosu na samu situaciju – hranjenje, poslušnost, spremanje igračaka, spavanje…

Ono što dodatno potvrđuje da je u pitanju emotivna blokada je taj što drugi roditelj, ili član obitelji nema problem u suradnji s djetetom.

2. Dijete kaže roditelju – Ne volim te! Bježi!

Roditelj osobno doživljava ove izjave i to ga duboko povređuje. Međutim, ovdje treba primijeniti dvije vrlo važne tehnike – čitanje između redova i prebacivanje fokusa s toga kako se roditelj osjeća na to što dijete zapravo govori.

Kada dijete kaže mami ili tati – Ne volim te! Bježi! –  to na jeziku odraslih u stvari znači – Ne osjećam se ugodno (sigurno, opušteno…) pored tebe. Dakle, roditelj je u nekom emotivnom stanju koje uznemirava dijete i ono zapravo tom stanju govori „bježi, ne volim te“, a ne roditelju. Priznajte da vas je ovo bar malo utješilo!

U kasnijem uzrastu očekujemo izjave – Zbog tebe… (kasnim, nisam naučio…) ili – Ti si kriv/a što ja… (nemam sve petice, zaboravljam stvari, nemam društvo…).

Ovo govori da u roditelju postoje prevelika očekivanja koja se emitiraju kroz napetost i unutrašnju grčevitost, što stvara pritisak kod djeteta i otpor.

3. Roditelj se unaprijed „priprema“ da će nešto biti problem.

Na osnovi intenziteta neugode koju je roditelj imao u nekoj situaciji s djetetom, on se iz straha da se to ne ponovi, unaprijed „priprema“ za neuspjeh. To ćete najlakše prepoznati ako prije neke aktivnosti počnete razmišljati – Što ako opet…?

Upravo ovim pitanjem sebe podsjećate na neugodu i izazivate isto emotivno stanje koje ste tad imali, a dijete će na to stanje reagirati otporom (opisano pod brojem 2).

5-situacija-koje-ukazuju-na-emotivnu-blokadu-kod-roditelja
Father and daughter doing shopping in grocery store, Image: 279952666, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Wavebreak

4. Roditelj stalno opravdava neko svoje ili djetetovo ponašanje.

Ovdje se najviše radi o tome da roditelj nema dovoljno sigurnosti u svoje roditeljske sposobnosti, što mu izaziva neugodu (često i tjelesnu), posebno kada je izložen pogledima drugih. Te poglede on doživljava kao očekivanje da „nešto poduzme“, ali ne zna kako to napraviti.

Da je ova blokada aktivna najlakše se prepoznaje po rečenicama koje uvijek počinju – Da, ali… (sada je umoran, neispavan, nije tako mislio…). Na ovaj način roditelj u stvari opravdava to što „ništa nije poduzeo“ i tako sebi smanjuje tenziju zbog pritiska koji osjeća.

Ovi su roditelji teško dosljedni, teško uspostavljaju pravila s djetetom ili granice. Kada se suoče s neprihvatljivim ponašanjem djeteta prvi impuls im je da se opravdaju, točnije obrane od pritiska okruženja. Ovo je naučeno ponašanje, najčešće iz ranog djetinjstva, što znači da je još tada razvio mehanizam kako da se „zaštiti“ od neugode. Jedino što sad, kada je odrasla osoba, treba preuzeti odgovornost, a ne zna kako.

5. Čim roditelj donese odluku da će potražiti pomoć u rješavanju nekog problema s djetetom, problem nestaje!

Meni osobno je ova situacija najzanimljivija,  pravi fenomen i definitivno dokaz da je problem posljedica roditeljevog emotivnog stanja, a ne djeteta.

Što se ovdje zapravo dogodi?

Odluka da potraži pomoć je ono posljednje što roditelju daje nadu da će se problem riješiti. Kada zakaže razgovor sa stručnom osobom, tada sva napetost oko problema nestaje jer će on vrlo brzo biti riješen. Kada popusti ta unutrašnja napetost, mijenja se govor tijela, glas, energija roditelja i dijete na tu njegovu promjenu pozitivno odreagira promjenom svog ponašanja.

Roditelj pomisli da se problem riješio „sam od sebe“ (točnije da se dijete nekim čudom naučilo redu i da ga više neće „mučiti“) i otkazuje razgovor. Ali, nažalost, već nakon nekoliko dana sve se vraća na staro, jer roditelj nema kapacitete da održi svoje novonastalo stanje bez napetosti. Čim dijete ponovo uđe u otpor, zavrti se novi začarani krug.

I da rezimiram. Kada se roditelj prepozna u jednoj ili više situacija, sljedeći korak je rad na sebi kroz osobni rast i razvoj i promjena emotivnog stanja za konkretne situacije koje su problematične. Ovo je proces za koji je potrebno vrijeme, ali svakako daje rezultate na duge staze. Metoda „Emotivni detoks“ pomaže da se otkrije što je iza reakcija roditelja – emotivne blokade, negativna uvjerenja i/ili nekorisni obrasci ponašanja preneseni iz primarne obitelji.

Emotivne blokade, negativna uvjerenja i obrasci ponašanja, su zapravo naši podsvjesni saboteri koji utječu na nas u raznim situacijama, ne samo u roditeljstvu. Više o tome pisala sam OVDJE.

OVDJE pročitajte iskustva roditelja koji su predavanje "Emotivni detoks za roditelje" slušali u Zagrebu.

Tekst: Dragana Aleksić, Family coach

Foto: Profimedia