Vrlo malo ljudi može odoljeti a da se ne nasmiješi tek rođenom djetetu i da to pritom kod njih ne pobudi bujicu pozitivnih emocija. Naravno, to posebno vrijedi za novopečene roditelje. Jedno je istraživanje pokazalo da su nove majke 80% vremena gledale svoje bebe, a od toga i 34% vremena su im se smiješile.

Najveće je veselje kada se novorođečne nasmiješi, što potpuno očara roditelje jer osmijeh dokazuje da te je netko primijetio i da si mu simpatičan. No ta se čarolija prekida kad čuju da je prvi bebin osmijeh samo refleks i ništa više.

Je li to doista tako?

Do druge polovice 20. stoljeća, ponašanje novorođenčadi smatralo se uglavnom refleksnim. Znanstvenici su pretpostavili da novorođenčad ima ograničenu sposobnost osjećaja i izražavanja emocija te da nema dovoljno društvenog iskustva za interakciju sa svojim roditeljima.

Čak se vjerovalo da novorođena djeca ne mogu osjećati bol na isti način kao odrasli - što znači da su ponekad bila podvrgnuta bolnim kirurškim zahvatima bez anestezije. Tek u osamdesetim godinama prošlog stoljeća, stručnjaci su utvrdili da stres, uzrokovan boli, može bebu dovesti u stanje šoka i prouzročiti komplikacije opasne po život.

Unatrag 50 godina dokazano je raznim istraživanjima da je ponašanje novorođenih beba daleko iznad samo refleksnih pokreta.

Sve do početka 21. stoljeća smatralo se da se novorođenčad smiješi refleksno. Većina studija, čak i u 21. stoljeću, još uvijek zagovara stavove da se komunikacijski osmijeh kod beba pojavljuje u dobi od dva mjeseca.

No posljednja su istraživanja dovela pod sumnju stare teorije. Naime, znanstvenici su primijetili da se bebe smiješe kao odgovor na ugodu, kao što je milovanje po licu ili trbuhu. Novorođenčad se također smiješi kao odgovor na slatke okuse i mirise.

Iako su ovakve spoznaje bile dostupne i u prijašnjim studijama, tadašnji su znanstvenici ove osmjehe tumačili kao refleksne jer izgledaju drukčije od onih svjesnih, da ih nazovemo ‘društvenih’ osmijeha, koji ne uključuju samo glavni mišić, što povlači usta u stranu, već i mišiće oko očiju.

Smatralo se da osmijesi novorođenčadi zahvaćaju samo područje usta. Međutim, kada su znanstvenici detaljno analizirali pokrete lica, kadar po kadar, koristeći posebne digitalne kamere, primijetili su da su već od prvoga bebinog dana u osmijeh uključeni mišići obraza i očiju.

U prilog ovoj teoriji ide i činjenica da se bebe češće smiješe u budnom stanju nego dok spavaju. Štoviše, često pomiču obraze i obrve prije nego što se nasmiješe, kao da svoju pažnju usmjeravaju na mamino ili tatino lice. Stoga, potpuno je moguće da vam se novorođena beba doista želi nasmiješiti.

Naravno, ako beba plače, teško da će se roditelji baš smiješiti. Ako, pak, dojenče gleda, trepće očima i smiješi se, i roditelji će se smiješiti. Kao rezultat, bebe nakon rođenja brzo stječu sposobnost upravljanja ponašanjem svojih roditelja.

Sve studije u kojima su sudjelovale majke, a koje su se bavile utjecajem bebinog osmijeha na mame, pokazale su da bebin osmijeh utječe na razinu dopamina u maminu mozgu, a aktivnost mozga bila im je pojačana.

Iako su studije o ponašanju dojenčadi još rijetke, moguće je zaključiti da prvi osmijesi ipak imaju društveno značenje i da su svjesni, a ne refleksni. Stoga, mame i tate, uživajte u prvim osmijesima svoje bebe!

Tekst: Zvjezdana Bubnjar

Foto: Shutterstock