Nada Kaurin Knežević

Žena čiji književni prvijenac o preljubu, roditeljstvu i lažima intrigira: ‘Ovo je pogled u sitne pukotine naše svakodnevice!’

"Dijagnoza" je naziv književnog prvijenca ekonomistice Nade Kaurin Knežević, kojim iskreno i bez uljepšavanja pruža pogled u realan život. Među brojnim temama o kojima piše, ona je i o majčinstvu, koje se danas ženama nameće kao imperativ i mjerilo sreće

Nada Kaurin Knežević za sebe kaže da je, prije svega, žena, potom žena koja voli, a onda i majka, a mi bismo dodali i izvrsna književnica koja je svojim prvijencem znakovita naziva “Dijagnoza”, koji je nedavno objavljen u izdanju izdavačke kuća Imprimatur iz Bosne i Hercegovine, privukla nevjerojatnu pažnju i književne struke i javnosti. To ne čudi, jer sve što se događa u zbirci vrlo lako možemo zamisliti u stvarnom životu. Tako Nada piše o prikrivenim homoseksualcima koji nemaju snage za izlazak iz ormara, ljudima koji skrivaju svoje neuspjehe, Instagram ovisnicima, preljubnicima, promašenim romantičarima, ali i roditeljstvu koje se nerijetko ženama nameće kao imperativ. S ovom mladom književnicom razgovarali smo o knjizi, majčinstvu, odgoju, ali i iluziji savršenih života kakvi nam se nerijetko “serviraju” na društvenim mrežama.

Knjiga Dijagnoza Vaš je književni prvijenac. Možete li ukratko predstaviti knjigu?
Dijagnoza je zbirka koja nosi 10 kratkih priča. Iako sugestivnog naziva, ne govori o nijednoj bolesti na način na koji smo naučili promatrati bolesti. Dijagnoza pruža pogled u sitne pukotine naše svakodnevice. Jednog sparnog popodneva sam među svojim bilješkama naišla na međunarodnu klasifikaciju duševnih bolesti i poremećaja ponašanja koji se šifriraju od F00 do F99. Te šifre su meni u tom trenutku dale strukturu, prohodni motiv i omogućile da proces pisanja jasno usmjerim. Knjiga nosi 10 priča i svaka priča ima 10 poglavlja odnosno svojih F-ova. Svaka od njih funkcionira kao cjelina, ali i svaki zasebni F funkcionira kao svojevrsna mikropriča.

Kako se jedna ekonomistica našla u književnom svijetu i kako ste se uopće odlučili na pisanje knjige?
Moje slobodno vrijeme izgleda otprilike ovako: Puno kuham. Kad ne kuham, čitam. Kad ne čitam, pišem. Suprug me često zeza da živimo u knjižnici koja miriše na pekaru. Otkad znam za sebe gutam knjige različitih žanrova, u puno trenutaka u mom životu knjige su bile moj svojevrsni spas. Pisanje se uči čitajući i koliko god čudno zvučalo – tanka je granica između čitatelja/ice i spisatelja/ice. Kad sam zatrudnjela, dozvolila sam si radni raspored koji više diše i ispunila si dugogodišnju želju – upisala radionicu pisanja proze u CeKaPeu kod Zorana Ferića. Krenula sam u to s guštom, bez ambicije poklanjajući nešto sebi. Tekst po tekst, natječaj po natječaj – nastao je rukopis.

Zašto baš ovakva tematika?
Intrigira me nečujno i neizgovoreno među svima nama. Uvjetno rečeno – jednostavno je dijagnosticirati bolesti, ali što s onim što ne znamo kako dijagnosticirati, a malo pomalo nas jede? Naša svakodnevica kroz koju jurimo i ne stižući razmisliti o tome je li nešto što smatramo normalnim uistinu i zdravo. Nije na meni da govorim što mislim da je normalno ili nije, ali želja mi je da o tome razgovaramo. Savršeni životi na društvenim mrežama i suze koje pak uživo kapaju po ekranu koji laže. O takvim slikama pišem i o takvim slikama mislim da trebamo otvorenije razgovarati.

Ima li u ovoj knjizi nekih autobiografskih i/ili stvarnih situacija ili je većina toga fikcija?
Sve je autobiografija i sve je i fikcija. Pišem o svakodnevici što znači da tekstove čupam iz onog što vidim i što i mene boli, a opet svaki tekst je jako obojan fikcijom iz različitih razloga. Ponekad jer sam osjećala da je to potrebno priči, a ponekad jer sam osjećala da likovi to od mene traže. Svaka priča krene iz vlastitog iskustva i viđenja i onda zaživi sama za sebe, potpuno nevezano uz mene. U trenutku kad se to dogodi, osjetim da sam na pravom putu jer tada više nisam važna ja – sve je u službi priče – kako i treba biti.Priču koju namjerno ističem kao onu s najviše autobiografskih elemenata je Bez tragova nasilja. Skrećem namjerno pozornost na nju jer progovara o temi vršnjačkog nasilja i odrastanja u maloj sredini. To je tema o kojoj bi voljela da više razgovaramo jer vjerujem da je i danas aktualna.

U jednom dijelu knjige govorite o ženskom preljubu i o životu u braku bez ljubavi. Znamo da je i to realnost, ali ona o kojoj se puno manje priča. Kako to da ste se baš odlučili dotaknuti te teme?
Sve priče dolaze iz tog osobnog motiva – sve što volimo pomesti pod tepih, ja volim iznijeti na svjetlo kroz tekst. Volim nečujno, skriveno i tiho među nama. O preljubima se šapće na kavama, svi sve znaju, a nitko ne zna ništa. Tipična rasprava se svede na zauzimanje strana o moralu preljuba. Mene iskreno baš briga za moral preljuba ili bilo kakve moralne osude i usude. Intrigira me to da smo kao ljudi sposobni provesti život bez ljubavi. Lijegati u krevet kraj stranca, a tipkati poruke nekom drugom. Ako uzmemo u obzir da živimo u jednom od najslobodnijih i najprogresivnijih razdoblja povijesti (ako je to tako moguće reći) – gdje je ta sloboda ako vlastiti krevet koji svojevoljno biramo postaje zatvor? Preljub je poslužio kao fiktivan motiv, ali ponekad se preljub niti ne događa, a taj krevet iako dvoje živih ljudi leži u njemu je sablasno prazan.

Dijagnoza je pisana kao svojevrsno ogledalo svima nama; kako je rečeno tijekom predstavljanja knjige, žmirimo li ili ne, sviđa li nam se ili ne ono što vidimo, ogledalo je uvijek tu. Smatrate li da su iluzije savršenih života, kakve gledamo po društvenim mrežama, krive za to što se sve veći broj ljudi zatvara u sebe, otuđuje i, ustvari, skriva svoje pravo lice?
U jednom trenutku sam i ja naivno okrivljavala društvene mreže, ali sam shvatila da su one samo komunikacijski kanal, a da i dalje ogledalo trebamo vratiti na sebe same. Otuđivanje i skrivanje pravih lica jest svakodnevica, ali mislim da dolazi iz toga što živimo i u jednom od najsurovijih razdoblja iako se tako na prvi pogled možda ne čini. Imperativ uspjeha sveprisutan u našoj generaciji, a kroz društvene mreže je samo postao puno vidljiviji je ono što nas kida. Teško je priznati da smo se krivo zaljubili, odljubili, da ona, u suštini, referentska pozicija koja sjajno izgleda na LinkedInu i na par evenata godišnje nas otima od naše obitelji. Lakše je čuvati brižno slagani privid ideala. A kao i svaki ideal – na kraju dana ne postoji i pun je rupa. A vjerujem da su upravo te rupe mjesto gdje svjetlo može ući. I opet – trebamo biti blagi prema sebi. I te ideale koje gradimo, gradimo jer želimo biti prihvaćeni, jer imamo onu bazičnu ljudsku potrebu da budemo voljeni, da budemo nekome blizu. Samo mislim da se prava bliskost događa u trenutku kad se s nekim primiš za ruku u jednoj od tih najgorih rupa.

U knjizi pišete i o majkama i majčinstvu. Smatrate li da se roditeljstvo danas previše nameće kao imperativ i kakav je vaš stav o tome? Može li žena iskusiti potpunu sreću ako nije majka?
Apsolutno mislim da može odnosno, točnije, mislim da je to bespredmetno pitanje. Otprilike, kao da pticu pitamo je li ptica ako nije svila gnijezdo. Kad držim prezentacije predstavim se kao žena, žena koja voli i majka. Majku stavim tek na treće mjesto i našalim se – da nisam žena i žena koja voli, ne bih bila ni majka. Osjećam da se na nas nameće puno imperativa pa među njima i slika o savršenom majčinstvu. Vjerujem da svaka majka može potvrditi da je majčinstvo, uz otkrivanje jednog svijeta bezuvjetne ljubavi, prije svega odgovornost i nikako prostor bilo kakvog savršenstva. Svjedočila sam ne znam koliko svađa o dojenju, organskim kašicama i metodama hranjenja. Opustimo se i zagrlimo tu našu djecu. I one prijateljice koje nemaju djecu nemojmo nikad priupitati: "kad će…?".

I sama ste majka. Možete li nam otkriti što vam je najvažnije u odgoju djece, tj. što je ono na čemu inzistirate i što vam je važno naučiti djecu?
Inzistiram na ljubavi i istini. Iako sam se tu zeznula, pričala sam prijateljici da našoj Eli nikad ne lažemo i uvijek govorimo istinu pa me priupitala: A tko je donio darove za Božić? Pukla sam u smijeh i shvatila – ok, malo lažemo, i Djed Božićnjak i ja. Šalu na stranu, vjerujem da je istina početak spasa u gotovo svemu – odnosno šansa da nekud krenemo. Nikad ju ne lažem kud idemo, ne tomim njene suze mobitelom i čokoladom nego joj dozvolim da izrazi svoju emociju kakva god ona bila i koliko god meni možda bilo neugodno jer ona plače ispred dućana što nema lizalica. Lizalica nema, možemo biti tužni zbog toga, smirit ćemo se i idemo dalje. Vjerujem da i odrasli ljudi ne dozvoljavaju sebi izraziti u potpunosti emocije pa onda tko zna gdje eksplodiraju. Trudim joj se od malih nogu usaditi slobodu da bude što jest i da zna imenovati ono što osjeća. Osim istine, u našoj obitelji je jedini imperativ ljubav – makar to značilo da kasnimo s ručkom ili ona spava u kolicima kraj nas jer smo si dozvolili oduljiti večeru i nazdraviti. Duboko vjerujem da će Eli pamtiti osjećaj kad su se mama i tata ljubili u nos na plaži, a ona se smijala. Sumnjam da će pamtiti organski batat iako se trudim štogod mogu i ja pribaviti s polja koje poznajem. Sve je razumljivo, samo eto, da ponovim, opustimo i volimo.

Nakon Dijagnoze, pripremate li neko novo štivo?
U izolaciji sam napisala dramski tekst koji trenutno fermentira. U osmom mjesecu ću ga izvaditi iz ladice i krenuti raditi po njemu. Brisati, prekrajati, dodavati, bacati i razmišljati koji je najbolji način da dođe do publike. Uživala sam pišući ga jer se dobro snalazim u dijalogu, a priča koju nosi me dugo nije puštala iako sam ja od nje nekoliko puta odustala. Nakon toga, bacam se na roman, priču koju mi je blizak prijatelj povjerio u ruke i dozvolio da ju obradim, a provlači se kroz više generacija. Ima svoj naslov i generalnu ideju, a sada me čeka dug proces daljnjeg istraživanja. Iako je velika sreća objaviti knjigu i završiti jedan projekt, s druge strane se jako veselim novom putovanju kroz riječi. Ne znam što je iza ugla i što me čeka i upravo je u tome ljepota.

Razgovarala: Danijela Petrov
Fotografije: press

Tagovi: , , , ,

Vezano uz temu

medicinski potpomognuta oplodnja

Tabu koji to ne smije biti: medicinski potpomognuta oplodnja

Mnogo je tabua kad je u pitanju žensko…

Jelena Veljača

Jelena Veljača: Priče iz vagine

Zašto skrivamo svoja bolna i traumatična iskustva, samo…

Pročitajte i:

8 stvari koje će vam ljeto učiniti boljim

Ako ste roditelj, ne znači da su djeca jedina tema o kojoj morate razmišljati. Biti…

Narukvice Borboleta hit su i ovog ljeta – potražite ih u paketu s magazinom Elle!

Jednostavne a efektne, Borboleta narukvice hit su i ovog ljeta! Prepoznatljiv leptir na svilenom koncu…

Story dizajnerski mjesec: ovaj tjedan ne propustite hit satensku maramu i gumicu by Alduk

Godina koja ni po čemu nije tipična no jedna tradicija se nastavlja; dizajnerski modeli pristupačni…

djeca gledaju sat za praćenje fizičke aktivnosti ili smart watch

Kupili ste djetetu sat za praćenje aktivnosti - što sad?

Vaše dijete neće postati aktivnije samo zato jer ste mu kupili sat za praćenje aktivnosti.…