Ona je arhitektica, alpinistica, roni pod ledom i pilotira! Lidija je dokaz da žene sve mogu!

19.02.2021.

Netko ju je jednom dobro opisao Krležinom rečenicom 'Nisam nikad smiren, samo malo manje nemiran'. Upoznajte arhitekticu i avanturisticu Lidiju Lijić čija su energija i strast za životom fascinantni

Snovi mijenjaju sadašnjost, stvaraju budućnost, sve što u svijetu postoji nekada je bio samo san. Svatko od nas imao je (i ima) barem jedan san koji želi ostvariti. Snovi se ostvaruju ako imamo hrabrosti slijediti ih i vjerovati u sebe. Žene koje su ostvarile svoje snove to najbolje znaju! Kako bi pokazali da se svaki san može ostvariti i inspirirali vas da nikada ne odustanete od njegovog ostvarenja, s partnerom Perfecta Dreams pokrećemo serijal priča o uspješnim i hrabrim ženama koje su ostvarile svoj životni san te kreativni natječaj u kojima pozivamo sve vas da nam ispričate svoju priču o snu koji ste ostvarili. Vaš najoriginalniji san nagrađujemo premium Perfecta Dreams krevetom. Nakon sestara Gabrijele i Petre Korice, koje su napisale prvu knjigu za djecu o umjetnoj inteligenciji, serijal priča o uspješnim ženama nastavljamo s još jednom nevjerojatnom mladom danom, uspješnom arhitekticom i avanturisticom iz Splita. Upoznajte Lidiju Lijić…

‘Planinarenje je dovelo do slobodnog penjanja; ronjenje na boce do ronjenja na dah, a konstantno proučavanje oblaka do letenja!’. Tako - s nevjerojatnom lakoćom, kao da je to tako uobičajeno i ‘normalno’, svoje avanture opisuje splitska arhitektica, peterostruka prvakinja u ronjenju, alpinistica i pilotkinja Lidija Lijić. Netko ju je jednom dobro opisao Krležinom rečenicom ‘Nisam nikad smiren, samo malo manje nemiran’, no kad roni ispod zaleđenog jezera ili se penje na Himalaju i Kilimandžaro ne boji se, kaže ova 39-godišnjakinja, ni visina ni dubina, više ju je strah – mirovanja. A upravo joj je taj nemiran duh i omogućio da, unatoč svim preprekama, a prije svega nedostatku vremena, ostvari sve svoje (avanturističke)snove.

‘Strah od odustajanja puno me više brine od samog straha izazova. To, naravno, ne znači da nemam strahove, imam ih, jako puno’, kaže Lidija. U njezinom životu, priča nam, nije postojao neki trenutak odluke, shvaćanje da se želi baviti ekstremnim sportovima, no želja za avanturizmom u njoj je tinjala oduvijek, kroz različite oblike aktivnosti. Tako je prvo na red došlo slobodno penjanje, nakon čega ronjenje na boce, koje je, pak, dovelo do ronjenja na dah, tj. do natjecateljskog aspekta ronjenja.

‘More me oduvijek privlačilo, tj. ono što je ispod površine. Kao dijete sam s obitelji provodila ljeta na pustom otočiću, gdje su počela moja prva istraživanja i znatiželja za podmorjem. Čim sam napunila 16 godina, položila sam za ronioca na boce, a s 18 sam gledajući film ‘The big blue’ otkrila da postoji ronjenje na dah. Motivirana filmom, odlučila sam da ću postati svjetski prvak u ronjenju. To sam si tad napisala i stavila na zid. U tom sam se periodu preselila u Italiju radi studija, pronašla sam lokalni klub gdje su počeli moji prvi treninzi. S 20 sam počela s natjecanjima, s 24 osvojila prvo zlato na europskom prvenstvu. I tako je to krenulo’, priča Lidija nadovezujući se kako je - tako slučajno - u njezin život došlo i letenje. Jedan je dan ležala na travi i promatrala nebo, razmišljajući kako joj je lijepo. I onda je iznad nje proletjela jedrilica. Odmah je pomislila ‘A kako je tek njima gore lijepo’; idući dan upisala je tečaj letenja, a danas je jedina ženska članica Aerokluba Split.

S obzirom na to da radi puno radno vrijeme, zanimalo nas je kako usklađuje zahtjevan posao arhitektice sa svojim hobijima.
‘Teško. U vječnoj sam organizaciji i žurbi. Vječno mi fali sna i vremena za obične stvari. Izađem iz kuće u sedam s kompletnom opremom za taj dan. Dolazim na posao s perajama, jurim na bazen u pauzi ili nakon posla, kasnije drugi trening. Vikendima obično kombiniram aktivnosti kao dio treninga. Obitelj i prijatelji su ti koji upotpunjuju tu priči i olakšavaju stvari, premda znam da nije lako to razumjeti ili još više čekati hoću li izroniti, vratiti se s neke avanture. O letenju ni ne pričam, javim se samo kad sletim. Nije im lako, ali svi su jako ponosni ne mene", kaže Lidija. Ona je, pak, najponosnija na tri stvari: svoje uspjehe u ronjenju, prvi let i - možda najvažnije - to što je uz posao, koji je zahtjevan, uspjela održati volju za stvarima koje ju vesele i što nije odustala.

‘Najponosnija sam na svoje uspjehe u ronjenju, jer znam koliko je rada, truda i odricanja stajalo iza toga. Na titulu svjetske prvakinje, svih 5 rekorda, zato što su potvrda da to što radim, radim dobro. Prvi let također je nešto što se ne zaboravlja, jer i u njemu postoji ključan trenutak vjere u sebe, borbe sa strahom, isključivanje bezbroj sumnji u sebe", kaže Lidija, prisjećajući se svog prvog zarona ispod leda, što je za nju bilo ostvarenje sna.

‘Željela sam zaroniti i vidjeti kako se kreću mjehurići zraka zarobljeni ispod leda, proučiti strukturu leda s one strane, dok svjetlost prolazi kroz nju. Što se tiče pripreme, tada sam već bila u pripremama za nadolazeća prvenstva i forma mi je bila poprilično dobra. Trebalo se samo suočiti s niskim temperaturama. To sam odradila u par treninga na zaleđenom Jarunu. Najveći izazov je bila organizacija svega. Sam zaron bio je na Weissensse-u, jezeru u Austriji. I moram reći da je osjećaj bio jedinstven. Planiram i ove godine to ponoviti, t. postaviti novi rekord u istoj disciplini. Naravno, ako nam situacija to dopusti", kaže Lidija, koja je i ambasador i country direktor organizacije za očuvanje i zaštitu mora Sea Shepherd Croatia.

Planira se vratiti i na Himalaju, gdje je bila dvaput.

‘Ako postoji planinsko mjesto na kojem se priroda može vidjeti u svom najljepšem obliku, onda je to Himalaja. Probuditi se tako blizu zvijezdama, uz zvuk vode otopljenih ledenjaka, šumovi vjetra, boje, igre sjena po okolnim vrhovima, osjećaj da sam u najvišem gorju na svijetu. Vezano za Himalaju, imam još nekoliko želja: dotaknuti vrh nekog osam tisućnjaka i snimiti dobar dokumentarac, kako bih potaknula ljude da dođu na Himalaju i ne propuste nešto tako posebno. Kilimandžaro, pak, iako visinski zahtjevan, tehnički je lagan uspon. Dakle, trebalo se samo dobro aklimatizirati i jako dugo hodati za doći na visinu od 6000 metara. Sam uspon je predivan jer se prolazi kroz nekoliko vegetacijskih pojasa, za mene prvi put viđenih. Pratio nas je tim od 10 nosača i vodiča, koji su uvjet da uopće možete započeti uspon. U tom smislu, bilo je puno lakše kada ne morate nositi svu tu opremu i kilažu sami. Dolazak na vrh u zoru je spektakularan. Predivna slika vulkanskog krajolika i oblaka iznad kojih smo ostali stojeći na vrhu, doslovno oduzmu dah‘, priča Lidija o svojim avanturama, a na pitanje osjeća li ponekad zamor, spremno odgovara:

‘Svaki ponedjeljak! Naravno da mi je teško. Mislim da nekad previše emotivno doživljavam svijet i stvari oko sebe, samim tim me i diraju. Najteže mi je racionalizirati stvari na razinu da me ne diraju. loš dan na poslu, neljubaznog čovjeka na parkingu, izdržati u stvarima u kojima ne vidim smisao, umor…’.

Ipak, život kakav živi naučio ju je da može sve što zamisli te da je samo pitanje truda i volje koju će uložiti u to. Naučila je, kaže, i ne podcjenjivati samu sebe; ne zaustaviti se kad se problem pojavi; naučila je i da ima puno više energije u sebi nego što je svjesna, da poraz nije nešto što ju definira negativno, već dokaz da si se odvažio nešto izvan okvira. Ipak, najbolje što su joj avanture donijele su prijateljstva, smijeh i uživanje u životu po ‘vlastitoj mjeri’, baš onako kako smatra da treba biti, a to sve ionako je najbolji životni ‘kapital‘.

Fotografije: Robert Gašpert i privatni arhiv