Kako djeca odrastaju, kod njih se javlja sve veća potreba za privatnošću. Manje svojih misli, stavova i iskustava spontano dijele s roditeljima, više se druže s vršnjacima, a vrijeme vole provoditi u svojoj sobi. Ovakva promjena roditelje može iznenaditi i zabrinuti te se ponekad znaju pitati postoji li u djetetovu životu nešto opasno i zabrinjavajuće što skriva od njih.

Iz brige i želje da zaštite dijete, roditelji znaju tražiti od djeteta uvid u njegove poruke s vršnjacima, da vrata sobe uvijek budu otvorena, pregledavati njegove džepove, ormare i slično. U takvim slučajevima često dolazi do kontraefekta, tj. djeca se osjećaju napadnuto i kontrolirano te se još više povlače i skrivaju od roditelja. U nastavku slijede neke smjernice kako sačuvati djetetovu privatnost, a istovremeno mu omogućiti sigurnost i podršku.

Što je to privatnost? Svi imamo potrebu za privatnošću – da sami odlučimo što ćemo podijeliti s kime i kada, da imamo svoj mir i prostor, i da drugi tu privatnost poštuju. Radi se o potrebi koja se prirodno razvija kako dijete odrasta i koja predstavlja znak njegove zrelosti. Važno je da, kao roditelj, tu potrebu poštujete, ali i da jasno postavite granicu oko toga u koje dijelove djetetova života morate imati uvid kako biste ga mogli zaštititi.

Odgovornost i uzajamno povjerenje Ako dijete zahtijeva privatnost, onda je važno pokazati mu da to sa sobom nosi određene odgovornosti. Primjerice, dogovorite se da ga nećete zvati da biste provjerili gdje je, ali da vam se u određeno vrijeme mora javiti, mora se pridržavati dogovora o tome kad treba doći kući, koliko sati dnevno smije koristiti mobitel i slično.

Neke informacije koje morate znati su: gdje je dijete, s kim je (i pritom je poželjno da poznajete prijatelje s kojima je trenutno), kad se vraća kući, što radi na internetu i tko su osobe s kojima komunicira.

Ako se dijete pridržava ovih pravila, daje vam do znanja da u njega možete imati povjerenja. S druge strane, djeca se nekad znaju bojati roditeljskih reakcija ako se povjere o nečem što ih muči ili u čemu su pogriješila, zbog čega je važno i da dijete razvije povjerenje u vas, tj. da bude spremno na otvoreni razgovor s vama.

Kako biste razvili uzajamno povjerenje, pokažite interes za ono što vam dijete govori, dajte mu do znanja da ga slušate i postavljajte otvorena pitanja (pitanja na koja nije moguće odgovoriti s „Da“ ili „Ne“). Važno je ne osuđivati djetetove postupke i smireno mu pristupiti kad pogriješi. Na taj način dijete dobiva poruku da smije podijeliti svoja iskustva s vama te da za to neće biti kažnjeno. Djetetu jasno recite da ste tu za njega ako se nađe u opasnosti i da vam je, čak i ako ste ljuti na njega, važno da znate što se s njim događa i da je na sigurnom.

razgovor s tinejdžerom

Razvoj kritičkog mišljenja Roditelje često brine da će se dijete dovesti u opasnost zbog vršnjačkog pritiska. Kako bi se smanjio taj strah, korisno je kod djece poticati razvoj kritičkog mišljenja. Primjerice, možete dijete pitati što misli o nekim postupcima svojih prijatelja, kako bi se ono ponijelo u određenoj situaciji, je li se ikad našlo u poziciji da su prijatelji htjeli da učini nešto što mu nije ugodno itd.

Iskoristite konkretne primjere situacija koje ste čuli od svojih poznanika, neke aktualne situacije u društvu ili radnju filma ili serije koju gledate kako biste potaknuli raspravu o tome kako bi bilo dobro reagirati u nekim izazovnim situacijama u kojima se dijete može naći. Svakako, pohvalite dijete kad pokaže inicijativu u osmišljavanju konstruktivnih rješenja. Na ovaj način povećavate vjerojatnost da ono kritički promisli ako se ikada nađe u situaciji koja je za njega opasna.

Što ne činiti? Nemojte ulaziti u djetetovu intimu – ne čitajte mu dnevnik, poruke na mobitelu i društvenim mrežama i ne pregledavajte ormare, džepove i slično. Ako vam nije ugodno što nemate uvid u djetetov mobitel, pronađite kompromis na način da vam ono samo pokaže sadržaje koje gleda i s kime se sve dopisuje.

Razgovarajte o opasnostima različitih rizičnih ponašanja, kao što su dopisivanje s nepoznatim osobama, slanje poruka neprimjerenog sadržaja, konzumiranje alkohola i droga itd. Pokažite interes za djetetove stavove po tim pitanjima i pohvalite ga za zrelo razmišljanje.

Što ako postoji razlog za brigu? Ako usprkos navedenim preventivnim mjerama primijetite da je dijete naglo promijenilo ponašanje, prestalo dijeliti svoja iskustva s vama i počelo se više skrivati i povlačiti, pokušajte ga otvoreno i bez optuživanja pitati o promjenama koje ste primijetili i pritom pokažite da vam je stalo. (npr. 'Vidim da u zadnje vrijeme manje vremena provodiš sa mnom i izbjegavaš razgovor. To me zabrinulo i pitam se muči li te što. Voljela bih da porazgovaramo o tome.').

Ako se dijete povjeri o rizičnom ponašanju, potražite psihologa koji radi s djecom i mladima kako bi djetetu i vama pomogao u nošenju sa situacijom. Prirodno je da mladi ponekad radije dijele svoja iskustva sa stručnom osobom nego s roditeljem. U takvoj je situaciji važno podržati djetetovu spremnost na razgovor sa psihologom, a njegova uključenost može vam pomoći i da s vremenom uspostavite bolju komunikaciju i povjerenje s djetetom.

Poruka za kraj Imajte na umu da je prirodno da djeca, kako odrastaju, manje svog života dijele s roditeljima. Roditelje to zna zabrinuti i rastužiti te se ponekad počnu žaliti za razdobljem kad je dijete bilo mlađe i kada mu je obitelj bila središnji dio života.

Sjetite se da je potreba za privatnošću zapravo znak da se dijete prirodno razvija i odrasta. Usprkos tome što manje informacija i aktivnosti dijeli s roditeljima, obitelj je i dalje važna za dijete, a vaša je odgovornost djetetu pokazati da u vama uvijek može naći podršku i sigurnost.

Tekst: Stela Krotin, magistra psihologije, Hrabri telefon

Foto: Shutterstock