Glumica Nataša Janjić za Story.hr progovorila je o za nju jednom emotivno teškom trenutku, kada je zbog čuvanja trudnoće, morala biti odvojena od svog sinčića Tonija, koji je tada imao 16 mjeseci, i od svoga supruga Nenada Medančića.

Nažalost, to se događalo prošle godine, kada su posjete u bolnice zbog pandemije koronom, bile zabranjene, a Nataša kaže: "Bilo je to krajem lipnja, u vrijeme kada posjeti u bolnicama nisu bili dopušteni. Tada sam, nakon redovite kontrole, a prije odlaska na more, iznenada zadržana u bolnici zbog određenih komplikacija i obaveznog mirovanja, s idejom da ću uskoro izići. S djetetom se nisam bila ni pozdravila, što mi jako teško palo. Čovjek ne razmišlja o tome dok mu se ne dogodi, odnosno da ću zbog dolaska drugog djeteta ostaviti prvo na više od mjesec dana. Suprug nije mogao biti na porođaju, Kaju je vidio tek kad smo izišli iz bolnice. Bilo mi je to zaista najteže razdoblje u životu. Nesretna zbog nemogućnosti da vidim najmilije, sama u bolničkoj sobi, zabrinuta za ishod i zdravlje moje djevojčice."

Glumica je ispričala kako se s početka nadala da će brzo izaći iz bolnice, ali da su je zadržali čak mjesec dana, sve dok nije rodila djevojčicu Kaju. Sa sinčićem je komunicirala videopozivima, za što kaže da su joj bili slaba utjeha: "Svaki dan bio je kao vječnost. Bila sam pod lijekovima i najljepši dani bili su oni koje bih prespavala jer su me približavali cilju. Gledala sam filmove i serije, pregledavala snimke i fotografije na mobitelu i svakodnevno plakala. Nije bilo utjehe, krivnja me izjedala, kako ovako nešto nisam predvidjela, jesam li pridonijela ovom stanju, hoće li sve ostaviti traga na mom sinu, nedostajem li mu više nego što zna i može pokazati, hoću li roditi zdravu djevojčicu... i tako u krug."

View this post on Instagram

A post shared by Natasa Janjic Medancic (@nanulananula)

Nije ni čudo što je glumica nakon svega toga na svome Instagramu imala dirljivu čestitku za Novu godinu: "I tako... Vratili smo se na tvorničke postavke. Sretni samo da postojimo živi i zdravi. I da imamo nekog kraj sebe koga možemo čvrsto držati za ruku. Odnijela je toliko dragih ljudi, donijela nam toliko puno promjena, suza i straha, bila je preteška za sve, ali meni je donijela i ono najmilije na svijetu- moju Kaju. Naučila je Tonija prvim rečenicama i mnogobrojim sitnicama iznova vraćala osmijeh na lice. Između ostalog, uspjeli smo pronaći i milijun novih načina kako ostati povezan s voljenima u vremenima koja nas razdvajaju. Sretna vam 2021a!

Neka nam donese mir, utjehu, one male obične stvari koje su nekad bile život i ostvari sve naše nježne nade."

Potaknuti Natašinom pričom o odvajanju, malo smo istražili kako strah od odvajanja utječe na djecu , a kako na roditelje i kako ga se može što lakše i brže prebroditi. Nataša je samo jedan od mnogih roditelja koja je proživjela iznenadno odvajanje od svoga djeteta, i to ne svojom voljom. Kako god nam kao roditeljima bilo teško, odvajanja su dio svakodnevice i s njima se trebamo naučiti nositi, ne samo naša djeca nego i mi.

Strah od odvajanja ili separacijska anksioznost

Tijekom prvih pet godina života gotovo sva djeca osjećaju strah od odvajanja, a riječ je o  očekivanom i normalnom odgovoru djeteta na odvajanje od roditelja. Strah od odvajanja je pokazatelj da vas dijete doživljava kao osobu kojoj vjeruje jer ste pokazali kako se o njemu dobro i da mu vasa prisutnost daje osjećaj sigurnosti.

Usporedno s razvojem privrženosti između majke i djeteta, odnosno osobe koja se brine o djetetu i djeteta, većina djece u dobi od šest do osam mjeseci počinje izražavati separacijski strah, ili strah od odvajanja, i to traje do pete godine života. Taj je strah posebno izražen u razdoblju od osmog mjeseca do druge godine života.

Dijete će zbog tog osjećaja protestirati u prisutnosti nepoznatih osoba, kao i zbog odvajanja od roditelja. Ponekad se dogodi da dijete koje je prilazilo svima, nakon odvajanja, postane nervozno ako mu se bilo koja nepoznata osoba previše približi, no takva je reakcija prirodna i normalna.

Dijete na taj način pokazuje da je sposobno razlikovati poznate od nepoznatih osoba, i to je znak njegova sazrijevanja i razvoja, a najintenzivniji stres i želju da ostanu što bliže svojim roditeljima izražava kad se nađe u naručju nepoznate osobe te kada su umorna ili bolesna.

I roditelji proživljavaju separacijsku anksioznost!

Osjećaj separacijske anskioznosti u prvih šest mjeseci djetetova života normalni su kod svih majki. Mnoge majke opisuju da osjećaj odvajanja, makar i kratkog, u njih potiče osjećaj nutarnje praznine. U tom su razdoblju majka i dijete u zdravoj simbiozi, odnosno zajednici u kojoj je međusobna ovisnost toliko izražena da član simbioze vjeruje da ne bi mogao preživjeti bez drugih članova simbiotske zajednice. Budući da je novorođenče potpuno nesposobno za samostalan život, za njega je simbioza s majkom čista potreba.

Međutim, majka i dijete ne mogu zauvijek ostati u takvoj simbiozi. Uloga roditelja i jest da dijete priprema za samostalni život. Jedno od prvih odvajanja od roditelja je odlazak u jaslice ili vrtić, a onaj malo traumatičniji odvajanje zbog bolesti i odlaska u bolnicu bilo djeteta ili roditelja. Dok je dječji sepracijski strah posve normalna razvojna faza, roditeljska separacijska anksioznost može samo još pogoršati djetetov strah. Ako postoji bilo kakav problem s roditeljske strane vezan uz odvajanje od djeteta, bilo da je riječ o vrtiću, bolnici, čuvanju kod bake i djeda, on će vjerojatno izaći na vidjelo, makar ga ne izgovorili  jer govorna komunikacija nije jedini način kako dijete "čita" naše poruke.

djete plače

Kako djeca reagiraju?

Sva djeca iskuse neki oblik separacijske anksioznosti kroz odrastanje i život, s tim da neka pokazuju simptome kratko vrijeme, a kod nekih to traje duže, pri čemu se mogu primijetiti intervali u kojima su simptoni intenzivnije ili slabije izraženi.

Većina djece u dobi od šest mjeseci do pete godine reagira slično u situacijama odvajanja, na primjer, ako dijete odlazi u vrtić, jaslice ili bolnicu, burne reakcije su normalne, a počinju protestom, potom očaj ili tuga i na kraju dolazi do prihvaćanja ili prilagodbe. Tijekom faze protesta i očaja često dolazi do regresije u ponašanju, kao što je ponovno traženje dude, sisanje palca, vraćanje u pelene.

Djeca do pete godine teško podnose odvajanje od roditelja, posebno ako se odvajaju u novu i nepoznatu sredinu, i za to nemaju dobru zamjenu za majku. No uobičajena svakodnevna odvajanja u normalnim okolnostima, kod zdrave djece koja su imala pozitivna iskustva, obično nemaju značajne negativne posljedice za dalji psihički razvoj djeteta. Tek odvajanje u trajanju od pet mjeseci, koje je bez kontakta, može izazvati trajne promjene ličnosti djeteta.

Mala djeca nemaju pojam vremena, ne mogu predvidjeti kada će se roditelj vratiti, a nisu ni na razvojnom stupnju da mogu zamisliti da će se to uopće dogoditi. Kako rastu i razvijaju se, te kako stječu iskustvo o tome da se roditelj ipak vratio, smiruju se i prihvaćaju da nakon svakog odlaska roditelja slijedi i povratak. No, sve dok dijete nema dovoljno iskustva odvajanja, ono će se uzrujati i početi plakati čak i ako roditelj ode nakratko u susjednu sobu.

Da bi dijete doživljavalo manje straha zbog odvajanja od roditelja, ono se treba prilagoditi na novu situaciju, okolinu, ljude, a razdoblje prilagodbe traje prosječno dva tjedna. Da bi se dijete što brže prilagodilo, treba ga pripremiti na odvajanje, i to razgovorom ili nekim fizičkim gestama koje će djetetu pokazati da je sigurno.

Kako ublažiti reakcije na odvajanje?

- ako nije neophodno, ne odvajati se od djeteta u najranijoj dobi

- u situacijama odvojenosti, neka odvajanje bude što kraće, o djetetu se treba brinuti jedna osoba koju poznaje, i to u djetetu poznatoj sredini

- dok majka nije s djetetom, ono treba dobru zamjenu za majku, neka to bude ista osoba kako bi se dijete moglo emocionalno vezati za nju

- ako je dijete potpuno odvojeno, npr. boravak u bolnici, stres od odvajanja smanjuje se ako ga roditelji redovito posjećuju ili ako mogu biti dio dana s njim

- prve dane boravka u novom okruženju može olakšati nošenje omiljene igračke

- igrajte se skrivača u poznatom okruženju – potrudite se da vas je lako pronaći; dijete će tako lakše naučiti da ćete se uvijek vratiti

- razvijajte ritual pozdravljanja – rituali, zbog svojih ponavljanja, mogu olakšati djetetu razdvajanje - kao što se rituali ponavljaju, tako se ponavlja i vaše vraćanje po njega

- izbjegavajte da dijete gleda sadržaje koji izazivaju strah

- razgovarajte s djetetom što će raditi dok vas nema

- trudite se tijekom dana imati uvijek isti ritam, kako bi dijete moglo predvidjeti što će se dogoditi

- pokažite djetetu da razumijete kako se osjeća, primjerice: "Znam da želiš da ostanem. I ja bi voljela da mogu ostati, ali moram ići na posao."

- čitajte mu priče o razdvajanju i razgovarajte o liku iz priče koji proživljava sličnu situaciju

- kada se ponovno vidite, pokažite djetetu da ste sretni što ga ponovno vidite.

Tekst: S. M.; Story.hr

Foto: Instagram, Profimedia