Jeste li ikad razmišljali o tome kako bi bilo divno ostaviti djecu i supruga, spakirati se i pobjeći negdje daleko od svega? Ako je vaš odgovor potvrdan, ne brinite. O istom maštaju brojne žene diljem svijeta. I to ne znači da su loše mame. Evo zašto.

Žene su vrlo oprezne kada govore o tome kroz što sve prolaze tijekom majčinstva. Najčešće iz straha da će ih okolina osuditi i etiketirati kao loše mame ili pomisliti da im je žao zbog toga što su postale mame.

Ne zaboravimo da neke žene pate od postporođajne depresije, postporođajne anksioznosti i drugih emocionalnih promjena koje mogu biti iscrpljujuće. No, i žene koje nemaju ovih problema nerijetko požele spakirati se, otvoriti vrata od stana i pobjeći od svega i svih.

O tome zašto su otišle od kuće i ostavile svoju djecu tri su mame 2019. progovorile u dokumentarnom filmu ‘The Last Taboo’. Film je jedno od rijetkih javnih priznanja žena koje su odlučile ne živjeti sa svojom djecom. O tome da bi najradije otišle i sve ostavile, žene uglavnom šute. Ne govore o tome ni najboljim prijateljicama. Svoja maštanja spremne su podijeliti jedino na društvenim mrežama, i to isključivo anonimno.

'Izgorjela sam. Za moje dobro, moram hitno pobjeći od supruga i djece', napisala je nedavno jedna mama na stranici Quore, a podržale su je i brojne druge žene koje su rekle da bi i za njihovo zdravlje najbolje rješenje bilo maknuti se od svega.

Većina njih, tvrde stručnjaci, svjesna je da zapravo nikada ne bi otišle. Za mnoge od njih već je sama pomisao na bijeg dovoljna da se smatraju lošim mamama.

Zašto se najčešće smatra da to nije normalno? Majku, koja želi pobjeći iz svog doma i ostaviti sve, okolina najčešće opisuje kao nenormalnu osobu. Smatra se da takve misli nisu u skladu sa ženinom prirodom.

'Mame bi, smatra se, trebale imati prirodni majčinski instinkt koji ih tjera da nikada ne napuste svoju djecu', navodi The Sydney Morning Herald. Ako majka ipak odluči napustiti obitelj, neminovno će se suočiti s osudama, ekstremnom izolacijom, kritikom i prijetnjama, o čemu su svjedočile i akterice filma ‘The Last Taboo’. Javnost u takvim situacijama rijetko razmišlja o tome kako se žena osjećala (psihički i fizički) u trenutku kada je donosila takvu odluku.

U javnosti se najčešće smatra da je 'majčinstvo obvezno, a očinstvo dobrovoljno'. Ovakvi su stavovi najčešći razlog zašto majke, koje žele pobjeći od svega, svoje misli i osjećaje skrivaju od javnosti. Svjesne su da ih, priznaju li takve osjećaje, čeka osuda. Majka koja javno govori da joj je svega dosta i da želi pobjeći, obično traži pomoć.

Zašto je takvo razmišljanje normalno? 'I ja sam razmišljala o tome.' Tako je najčešće glasio odgovor koji su američkoj književnici Gayle Forman dale njezine prijateljice kada im je rekla da piše roman o premorenoj majci koja mašta o tome da pobjegne od obitelji. U knjizi 'Leave Me' (Ostavite me) Forman je opisala na koje sve načine njezina junakinja zamišlja svoj odlazak od obitelji. Jednom je tako zamišljala da nije izašla iz vlaka na svojoj stanici, već je produžila dalje. Drugi put se vozila u smjeru zalaska sunca, umjesto da je otišla kući i pripremila večeru. U tekstu, koji je objavila u magazinu Time, Forman je otkrila kako joj je svaka samohrana majka s kojom je razgovarala priznala da su i nju proganjale takve misli. No, s njima se, u isto vrijeme, nije susreo nijedan otac, što je vrlo znakovito, ali ne i čudno.

Naime, iako mnogi očevi danas aktivno sudjeluju u životu djece, istraživanja još uvijek pokazuju da većina kućanskih poslova leži na majci, čak i onda kada radi puno radno vrijeme.

Prema istraživanju, koje je 2011. proveo Forbes, čak 92% zaposlenih majki osjeća se preopterećeno kućanskim zadacima, a njih 62% posto, iako su u braku, osjećaju se kao samohrane mame. U novom istraživanju, 59% zaposlenih majki požalilo se da nema dovoljno slobodnog vremena.

Kada je žena prezaposlena, to može rezultirati osjećajem stresa i tjeskobe, pa nije čudno da želi pobjeći od svega, upozoravaju stručnjaci.

Možda je vrijeme da žene zauvijek napuste sliku idealne mame, koja zapravo nikada nije ni postojala, i da se nauče tražiti i prihvatiti pomoć. I, ono najvažnije, trebale bi postati svjesne da na to imaju puno pravo. Možda će tada mame diljem svijeta prestati maštati o bijegu i početi maštati o drugim stvarima, poput pristupačne subvencionirane skrbi za djecu.

Tekst: Ivana Kalogjera

Foto: Shutterstock