Ovo je istinita priča. Priča o jednom malcu koji je bio zlostavljan. Priča koja nije imala sretan kraj, i to zbog posljedica trpljenja vršnjačkog nasilja u ranoj dobi.

Da, malac je bio drukčiji od ostale djece u svojoj školi. T. je rođen s motoričkim smetnjama, kasnije je prohodao nego njegovi vršnjaci, kasnije je svladavo vještine kretanja, nije stizao svoje vršnjake ni u trčanju ni u igri. Čak je malo zamuckivao.

Uz to, bio je povučen, dakle introvert. Njegove muke počele su već u vrtiću, djeca su ga izbjegavala zbog njegove različitosti, u parkiću ga nisu pozivala na igru, a najčešće je sjedio sam na klupici, s mamom, gledajući drugu djecu kako se igraju.

Došla je osnovna škola i pravi je pakao počeo. I dalje oslabljenje motorike, povučen, u svome unutarnjem svijetu, koji je bio i bogatiji od njegovih vršnjaka, mislio je kako će u novoj sredini biti prihvaćen, kako će pronaći prijatelje.

No već prvih mjesec dana škole bilo je očito da se priča iz parkića i vrtića nastavlja. Jednostavno, nije bio prihvaćen. To ga je boljelo i nije mu bilo jasno zbog čega ga ostala djeca odbacuju. T. je rastao u obitelji koja ga je učila da prihvaća druge, u obitelji koja ga je ohrabrivala na razne načine. Roditelji su se doista trudili da T. prevlada svoje motoričke poteškoće, da prevlada svoju nesigurnost i povučenost...

Pakao za ovoga dječaka počeo je kada je krenuo u 6. razred. Jer, ignoriranje i izbacivanje iz igre pretvorilo se u otvoreno izrugivanje i različita podmetanja u razredu. Nije se svidio dvojici bullyja u razredu, samo to... A ostali su prihvatili 'zabavu' na njegov račun.

Jednom, dok je bio u školskom wc-u, dvojica nasilnika su ušla za njim, nagurala ga u wc, skinula mu majicu, bacila je u wc-školjku i izjurila van. Dijete je ostalo u potkošulji, plačući. Sramilo se vratiti u razred.

Na ovaj incident nitko odrasli, osim roditelja, nije reagirao. Dječak je promijenio školu.

Ono što se događalo u glavi 12-godišnjeg djeteta, vjerojatno je bilo prestrašno. Kontinuirani osjećaj odbačenosti, koji prati osobe koje su žrtve bullyinga, rezultira manjkom samopouzdanja, trajnim osjećajem krivnje, još jačom povučenošću i unutarnjom patnjom.

Mnogi se izbore s tim osjećajem tijekom odrastanja, ali ovaj dječak si je u svojoj 18. godini oduzeo život.

bullying 2

Nažalost, vršnjačko zlostavljanje je česta pojava u našem društvu, počinje već u vrtićima, a najjači zamah uzima tijekom osnovne škole. Počinje zadirkivanjem slabijeg i povučenijeg djeteta otkrivajući njegove slabe točke, a potom uzrokuje sve intenzivniju i trajniju agresiju pojedinca, ali i kolektiva.

Djeca izložena vršnjačkom zlostavljanju uobičajeno su omalovažena i socijalno odbačena zbog neke različitosti, bilo da je riječ o tjelesnoj, mentalnoj ili čak socijalnoj, a trpe verbalnu agresiju (ismijavanje, nazivanje pogrdnim imenima, opetovane prijetnje i sl.), socijalnu agresiju (isključivanje iz aktivnosti, ogovaranje i širenje neistina o djetetu, okretanje najboljeg prijatelja protiv djeteta, pisanje grafita o djetetu, napadanje putem interneta i mobilnog telefona i sl.) i čak fizičku agresiju (guranje, hostilan govor tijela, prijeteće geste, tuča i sl.)

Odnos napadača i žrtve obilježava neravnoteža emocija i moći, pri čemu je žrtva uznemirena, preplavljena ljutnjom i strahom, a napadač miran i nadmoćan. I djeca žrtve i djeca nasilnici odraz su okruženja (obiteljskog, školskog, šire zajednice) u kojem su odrastali, a pomoć je potrebna i jednima i drugima.

Zašto žrtva? Neka su djeca ranjivija na neugodna iskustva s vršnjacima pa puno lakše postaju žrtve nasilničkog ponašanja. Riječ je prije svega o djeci koja zbog različitih razloga imaju narušenu sliku o sebi te im je već u ranoj dobi narušeno samopouzdanje. Dok, djeca visokog i stabilnog samopoštovanja manje su podložna vršnjačkoj agresiji i raspolažu socijalnim vještinama koje im omogućavaju da se lakše odupru pokušajima uznemiravanja.

Također, kod djece koja imaju problema s izražavanjem ljutnje i kontrolom emocija do izražaja dolazi njihova nemoć, što potiče zlostavljače da, iz čiste zabave, budu još nasilniji.

Kakav će učinak određeni podrugljivi komentar imati na dijete, ovisi o tome kako ga ono doživi. Dijete sigurnog i asertivnog stava neće postati lakom metom potencijalnog zlostavljača pa će već i prve pokušaje zlostavljanja uspješno zaustaviti.

Kako odgojiti dijete imuno na zlostavljače?

Za osjećaj sigurnosti djeteta neophodna su pozitivna emocionalna i socijalna rana iskustva koja se stječu dobivanjem pozitivnih povratnih informacija od važnih osoba, kao što su roditelji i odgajatelji. Djeca sebe doživljavaju onako kako ih vide njima važne osobe: ako ih se ignorira, kritizira, zastrašuje, posramljuje, ako im se govori da nisu dobri kao drugi, u njima raste nesigurnost i preosjetljivost na tuđe komentare, a samim time ugroženo im je samopoštovanje koje je glavna zaštita od vršnjačkog zlostavljanja.

Djetetu od vrtićke dobi treba objašnjavati kako ne mogu svi biti isti niti izvrsni u svemu, da svatko ima jedinstven sklop snaga i slabosti i da je posve u redu da je ono u nekim predmetima, sportovima, vještinama, karakteristikama jače, a u drugima slabije. Važno je da dijete razumije kako se nema razloga sramiti svojih osobina koje ne smatra idealnima te da je važno pronaći okruženje u kojem se osjeća sigurno i ugodno.

Jedan od povoda nasilnog ponašanja vršnjaka može biti i društveno neprihvatljivo ponašanje djeteta žrtve, a za koja su odgovorni upravo roditelji, na primjer, kulturalno-higijenske navike, način odijevanja, ophođenje s drugima, dnevna rutina i sl. Također, pojedina su djeca po svom temperamentu vrlo napeta (inhibirana) i mogu se činiti preosjetljivom na mnoge stvari kao što su buka, promjene ili promjena svakodnevne rutine, ali i na kritike drugih osoba.

Stresne situacije, kao što je bolest, razvod roditelja, smrt u obitelji, neku djecu mogu emotivno oslabiti pa su ona tada znatno osjetljivija na komentare drugih, intenzivnije reagiraju te lakše postaju predmetom zlostavljanja.

Zašto bully?

Najčešće su nasilna djeca i sama zanemarena i povrijeđena pa njihova potreba za pažnjom, također zbog krhkog samopouzdanja, prerasta u potrebu da se osjećaju ne samo vrijednim već i superiornim u odnosu na druge. Svoj cilj postižu tek kada uspiju podcijeniti drugo dijete.

Ljutnja je jedna od djeci često zabranjivanih emocija, što dovodi do toga da taj osjećaj, koji nisu mogli izraziti i konstruktivno proraditi, stalno „ključa" pa ponekad izmakne kontroli i eksplodira u obliku agresivnog ponašanja. Ljutnja također može biti prouzročena određenim obrascima obiteljske dinamike (npr. ljutnja na roditelje zbog većeg posvećivanja pažnje mlađem djetetu ili djetetu sa zdravstvenim problemima). Budući da su nemoćna utjecati na odnose u obitelji, svoje nezadovoljstvo i ljutnju prebacuju na nekog vršnjaka.

Posljedice vršnjačkog nasilja Djeca izložena vršnjačkoj agresiji obično pate od osjećaja straha, tjeskobe i frustracije, koju često prati ljutnja i osjećaj bespomoćnosti, a pojedinci doživljavaju svoja iskustva toliko povređujuća da mogu patiti i od posttraumatskog stresa.

Emocije koje pritom doživljavaju izrazito su toksične za njihovu psihu, što može dovesti do osjećaja potpunog beznađa da će se išta promijeniti i depresije.

Svako dijete osjeća temeljnu psihološku potrebu da se osjeća povezano s bliskim osobama kao i prihvaćeno i sigurno u okolini u kojoj boravi. Osjeća potrebu da se osjeća učinkovito i uspješno u svojim interakcijama s drugima. Kada ne može zadovoljiti ove potrebe kroz vršnjačke odnose tijekom mlađe dobi, u adolescenciji postoji opasnost od rizičnog ponašanja i priklanjanja skupinama sklonim destruktivnom ponašanju.

Posljedice ovakvih stresnih iskustava u djetinjstvu mogu biti problemi u učenju, a u kasnijoj dobi fizičke bolesti, tjeskoba i kroničan stres, pretjerana osjetljivost zbog koje se javlja bijes i nasilno reagiranje i u neprijetećim situacijama, očaj i depresija te beznađe koje može završiti i samoubojstvom.

Tekst: Sanja Matasić

Foto: Shutterstock