Zašto sam počela snimati video zapise o životu i roditeljstvu? Zato što sam htjela drugima biti podrška kakva je meni bila potrebna dok sam bila na dnu.

Nakon razvoda, ostala sam bez novca i dijelila malu spavaću sobu sa svojom djecom, hranila sam se na bonove pa sam se smatrala lošom mamom. Pala sam u duboku depresiju i bila sam uvjerena da moja djeca zaslužuju bolju mamu od mene.

Ono što sam trebala u tom trenutku jest znati da, bez obzira na to kroz kako težak period prolazila, postoji netko tko se osjećao poput mene, razmišljao poput mene, netko tko je plakao i onda je završio s tim.

Smatram da svaki čovjek to mora čuti, bez obzira na njegove životne okolnosti. Moj život je sada potpuno drugačiji, ali još uvijek vodim borbu s tim kako biti bolji roditelj. Utješno je da sad znam da u tome nisam jedina.

Nemam savršenu obitelj, savršen brak, savršenu karijeru niti savršenu stražnjicu. (Iako bih ovo posljednje voljela imati, ali da ne moram vježbati). I napokon sam O.K. s tim da je sve nesavršeno. U trenutku kada sam prestala 'loviti' savršenstvo, i kada sam prestala brinuti o osudama i mišljenjima drugih ljudi, osjetila sam da napokon mogu u potpunosti disati. Većina nas u svojoj glavi stvori sliku savršenog roditelja, a onda kad to ne možemo ispuniti, osjećamo se razočarano u sebe. Ili, mislimo da ako nam je nešto teško, to mora značiti da smo mi neadekvatni.

Istina je da postoje stvari u životu koje trebaju biti teške, bez obzira na to tko ih radi. Odgojiti čovjeka jedna je od tih stvari. Roditeljstvo je tako velik, nadmoćan zadatak, pa bi bilo čudno da ponekad (često!) nije teško.

Moramo prestati trčati za tom bajkom i, umjesto toga, prigrliti avanturu. Moramo shvatiti da savršenost nije ono što čini sjajnog roditelja. Sjajni roditelji su oni kojima je stalo. Oni kojima je stalo do djece, oni kojima je stalo do toga kako ih odgajaju, oni kojima je stalo do onoga što im prenose, oni kojima je stalo do toga što se događa u životima njihove djece i kako se ona s tim nose. Oni kojima je istinski stalo.

I nema ništa nedoraslo u posvećenom roditelju koji voli i kojem je stalo. Dijeljenje te poruke s drugim roditeljima postala je moja najveća strast.

Postalo mi je važno pronaći način da podijelim poteškoće kroz koje sam prošla, da budem iskrena i ranjiva, ali puna poštovanja prema onima koji me okružuju. Tako, primjerice, imam dogovor sa svojim tinejdžerima: nemam pravo podijeliti nijednu priču, ili čak podijeliti njihovu fotografiju, bez njihove dozvole. (Ako ću biti sasvim otvorena, pokušala sam ih podmititi nekoliko puta, kad sam stvarno, stvarno htjela podijeliti neku priču, a oni nisu bili za to. Nikad nisu popustili. (Tvrdoglava i pametna djeca).
kristina i djeca
Istina je sljedeća: svi mi imamo nešto za podijeliti što može pomoći nekome drugome. Kad dijelimo svoje poteškoće, držimo nečiju ruku u teškim trenucima.
knjiga kristina kuzmič
Volim svoju djecu, uživam u svojoj djeci, dobro se zabavljam sa svojom djecom. No jesam li njihova najbolja prijateljica? Ne, ne i ne. Iskreno, mislim da nešto ne bi štimalo da je četrdese­togodišnjakinja najbolja prijateljica sa sedmogodišnjakom. U svim drugim situacijama to bi jednostavno bilo jezivo.Čula sam kako ljudi tvrde da oni mogu svojoj djeci istovre­meno biti najbolji prijatelj i roditelj. No ja tako ne definiram prijateljstvo. Svojim prijateljima ne govorim kad im je vrijeme za odlazak na spavanje. Svojim prijateljima ne zadajem zadatke po kući i ne kažnjavam ih. Svojim prijateljima ne brišem guzice (no pretpostavljam da bih se u slučaju nekog groznog nepred­vidljivog hitnog slučaja žrtvovala). Prijatelji me ne trebaju na isti način kao moja djeca jer moji prijatelji već jesu razumne i odgovorne odrasle osobe. Djeci ne bih povjeravala neke stvari koje govorim prijateljima – poput razvoda ili novčanih problema. Moja bi djeca patila zbog stresa tog nepotrebnog tereta i ugrozila bih osjećaj sigurnosti za koji vjerujem da im je potreban za odrastanje.Evo kako ja na to gledam: kad bih počela novi posao ili se našla u nekom nepoznatom okruženju, a tamo ne bi bilo nikoga zaduženog da me usmjeri, postavi očekivanja ili pokaže kako stvari funkcioniraju, bila bih u potpunosti izgubljena. No ako bi netko kome vjerujem i tko zna više od mene bio glavni tamo, osjećala bih se sigurno. Isto vrijedi i za djecu koja odrastaju u našim domovima i uče kako funkcionirati u svijetu. Koliko god se bunila ili borila protiv pravila, vjerujem da zapravo žude da ih netko usmjerava i osjećaju olakšanje znajući da netko sposoban drži kormilo.Trudim se biti stroga, ali pravedna. Istovremeno kad moja djeca nešto zeznu, ne dopuštam im da se pacaju u svojim pogreškama. Želim ih naučiti da su njihove pogreške važna i neizbježna potka na putu do uspjeha. Kad moja djeca posrnu, kažem im da se ponosim njima jer su pokušali i još ponosnija kad otresu prašinu sa sebe i pokušaju ponovo. Kad moja djeca naprave greške koje zahtijevaju da ih ukorim, pazim da svojim riječima i djelima budem jasna da posljedice dolaze iz ljubavi. Pravila bez ljubavi, komunikacije i istinske uključenosti urodit će odnosom opterećenim gorčinom, udaljenosti i pobunom. Moja djeca moraju znati da ih zaista, zaista, zaista volim pogo­tovo kad su najlošiji. Čak i kad me proglašavaju najokrutnijom i najnepravednijom mamom na cijelom svijetu u dva u noći, a ujutro moraju u školu.Ponekad, kad se situacija malo ohladi, moja djeca primijete da se iza mog čvrstog stava krije ljubav. Za druge sukobe moram pričekati da navrše trideset kako bi razumjeli što je bilo u pozadini. Meni je to u redu. Jer u ovome sam na duge staze. Razlika između toga da ste svojoj djeci najbolji prijatelj ili saveznik isto je kao razlika između simpatični ili ljubazni; prvo je želja da se nekome svidite, a drugo je dublja želja da u nečijem životu uzrokujete trajnu, pozitivnu promjenu. Moj posao nije da svojoj djeci budem simpatična. Ne dira me to kad svojoj djeci nisam simpatična jer mi je njihovo blagosta­nje važnije od njihova mišljenja o meni. Nadam se da ću ih uspješno odgojiti, s dovoljno ljubavi i sustavnosti, i onda će oni jednog dana odrasti u dobre i pristojne ljude te će mi biti privilegij zvati ih prijateljima.(...)Jedno jutro dok sam pripremala doručak, moj tada četve­rogodišnji sin Ari dotrčao je u kuhinju i veselo mi rekao da je sinoć izgovorio molitvu za mene. Srce mi se otopilo. “Stvarno?” pitala sam. “Možeš li mi je reći?” Potvrdno je kimnuo. “Za­molio sam Boga da te zaveže velikim konopcem. Pa da ga jako čvrsto stegne. Pa da na njega stavi lokot i… i… da baci ključ. U more! Pa da te baci u ZATVOR. Na JAKO dugo vrijeme. Mogu li, molim te, dobiti još mlijeka?” Izgleda da okrutne mame koje natjeraju svoju djecu u krevet kad ona ne žele, čak i kad je to uobičajeno vrijeme za spavanje, zaslužuju kaznu. Drakonsku.
kuzmič i sin
No Ari nije prvi koji je nehajno bacio takvu bombu u moje krilo. Kad je Luki bilo oko šest-sedam godina, dao mi je otkaz. Rekao mi je da sam otpuštena. Prema njegovim standardima nisam svoj posao mame obavljala dovoljno dobro. Tijekom godina čula sam reakcije poput “Mrzim te!” od više svoje djece.Da vas podsjetim: to nije osobno. Čak i izvanredni rodi­telji završe s djecom koja su mulci. Čak su i izvanredna djeca ponekad mulci. Moramo biti mudri i domišljati i promišljeni kad je u pitanju ono što je pod našom kontrolom i odluke koje donosimo i pravila koje postavljamo i način na koji pokazu­jemo ljubav i odnosimo se prema njima. No također moramo prihvatiti da ne možemo kontrolirati sve i svakog cijelo vrijeme  (niti bismo trebali), te da će naša djeca donijeti neke zaista loše odluke – neke će nam slomiti srce – usprkos svem vremenu i trudu koji smo uložili u ovu roditeljsku gažu.
kristina i djeca
Previše roditelja upadne u zamku stavljajući se u jednu od dviju ladica. “Mi smo stroga obitelj, poštujemo pravila i ako ih netko prekrši, ja ih dovedem u red”, ili “Mi smo zabavna obitelj i želim da moja djeca imaju čarobno djetinjstvo ispunjeno užicima!” No djeci najviše treba hranjiva mješavina strukture i spontanosti. Trebaju im pravila, ali također im treba i zabava. Ponekad ih treba čvrsto držati, a ponekad ih treba pustiti da padnu. Kad su djeca još jako mala, ponekad ih podignete u naručje kako se ne bi skotrljali niza stube. Ponekad ćete primijetiti da će se spotaknuti, ali pustit ćete ih da padnu kako bi naučili ustajati. Naravno, što su djeca starija, to je teže prepoznati koji su trenuci za podizanje, a koji za padanje – a ulozi se doimaju većima no ikad ranije.Dok sam proživljavala dječje bolesti roditeljstva, a moja se filozofija odgoja stvarala i razvijala, naučila sam da djeci moram dati prostora za njih same. Na isti način naučila sam se opustiti. Postala sam fleksibilnija i sama sebi više opraštam. Počela sam slaviti dobre namjere koje pokreću moje postupke te njegovati i zacjeljivati patnju i strah koji se često kriju iza mojih krivih koraka i pogrešaka. Sva ta ljubav i dobrota koju sam si pružila stubokom su me promijenili.Da sam godinama ranije morala proživljavati ovo što sad šepavim koracima prolazim s jednim od svoje djece, provela bih svaki budni trenutak ubijajući sama sebe u pojam, misleći za sebe da sam pušiona od roditelja. Kad bih još uvijek bila u istom stanju svijesti kao i prije nekoliko godina, kad sam vjero­vala da nisam dovoljno dobra i da moja djeca zaslužuju nekog boljeg od mene, ova bi borba bila mnogo teža i kompliciranija.No postoji još nešto što znam: nisam bila u potpunosti različita tada – kad sam mrzila samu sebe – od osobe koja sam sada. Jedino što se u potpunosti promijenilo moja je percepcija sebe same. Bila sam usredotočena na sve negativno. Nisam prepoznala svoje vrline. Nisam se ponosila time koliko sam svaki dan postigla, čak i usred najlošijeg razdoblja.Ono što mi je prethodnih mjeseci najviše olakšalo jest uvjerenje da radim sve najbolje što umijem. Ne, nisam savršena. Da, bilo je pogrešaka (jer… ljudsko biće). No trudim se najviše što mogu, a ono što ne znam, odlučim naučiti. Iskrena sam. Otvorena sam. Tražim pomoć. Razgovaram s terapeutom. Dajem si vremena. I, najvažnije, opetovano se odlučujem više hvaliti nego kritizirati, i više biti milosrdna nego osuđivati. To je toliko važno da bih voljela da svakog od vas mogu primiti za ramena, pogledati u oči i ponavljati sve dok ne prodre u vas: Molim vas, odaberite se više hvaliti nego kritizirati, i budite više milosrdni nego što se osuđujete. Vi to zaslužujete. I to će vas promijeniti.
kristina
Završila sam s time da ne primijetim ili potkopavam koliko ja zapravo činim i volim. I ja sam prisutna. Ne želim pobjeći ili skrivati se u negiranju ili premazati se neznanjem. Koliko god da su život i odgoj djece teški, želim biti prisutna. Za sve to.Dakle, onom roditelju čije se dijete nosi s izazovima za koje se nikad niste mogli pripremiti – pojavite se i budite prisutni.Roditelju koji naganja svoje dijete na igralištu, a osjeća se kao da cijeli dan kasni jedan korak i da bi svakog trenutka mogao puknuti – pojavite se i budite prisutni.Roditelju koji gleda ravno u djetetovo lice, a ne može ga prepoznati jer su mu hormoni zamutili pamet – pojavite se i budite prisutni.Roditelju koji se bori s vlastitim osjećajem vrijednosti – pojavite se i budite prisutni.Roditelju koji dobiva sva ta kolutanja očima i lupanja vratima i “mrzim te” – pojavite se i budite prisutni.Pojavite se i budite prisutni za svoje dijete i, jednako važno, ne zaboravite biti tu i brinuti se i za najvažniju osobu u životu svojeg djeteta – sebe.

Tekst: Kristina Kuzmič

Foto: Privatni arhiv