Kada sam shvatila da moja djeca žele na svoje mobitele i kad im dođu prijatelji, i kad se vozimo u autu, zapravo gotovo u svakom trenutku, osim kada spavaju, znala sam da je vrag odnio šalu i da je riječ o ovisnosti.

Tek što bismo došli kući iz parka, ne bi prošlo niti nekoliko minuta, koliko je potrebno da operu ruke i presvuku se, moja 7-godišnjakinja i 9-godišnjak već bi bili u svojim sobama, na krevetima, svatko buljeći u svoj ekran. Zar nije neobično da tako mala djeca nemaju potrebe međusobno komunicirati, ili se barem malo posvađati, pitala sam se.

Iako uživaju u vožnji bicikla, igranju u parku, rolama, čim dođu u zatvoren prostor, kao da smatraju da je normalno da uhvate u ruke svoje mobitele.

Moja djeca dobila su mobitele tek kada su krenula u školu, da mogu znati gdje su, da mi se mogu javiti kada im završe treninzi, iz razloga zbog kojih većina roditelja daje svojoj djeci mobitel. No njihovo vrijeme provedeno za ekranom mobitela očito je izmaklo kontroli.

Naravno, moram priznati i to da meni i suprugu s početka nije teško padala njihova okupiranost mobitelom jer bismo nakon napornog radnog dana bili pošteđeni jurcanja po kući, natezanja oko igračaka i njihovih prepirki, što je uobičajeno za djecu njihove dobi, i za brata i sestru te dobne razlike.

Mobiteli su postali naš problem Primijetila sam i da su naša djeca postala jako nervozna kada bismo ih pokušali odvojiti od njihovih uređaja, kao i što su počela imati problem s odlaskom na spavanje. Nijedna druga aktivnost im više nije bila zanimljiva, i na sve bi se žalili da im je dosadno.

Meni i suprugu postalo je jasno da imamo veliki problem i da korištenje mobitela ima na njih prilično negativan utjecaj. Shvatili smo da smo se mi, kao roditelji, previše opustili, da smo izgubili kontrolu i nismo znali kako ispraviti svoje propuste.

Svjesni smo toga da nismo jedini roditelji s tim problemom i da je ‘vrijeme za mobitele’ postalo glavni uzrok osjećaja ‘roditeljske krivnje’. Čak sam naletjela na informaciju da je u Kanadi svaki treći roditelj duboko zabrinut zbog vremena koje njegova djeca provedu na internetu.

U dobi od sedam i devet godina, osim kad je škola online, naša djeca ne koriste internet za rješavanje školskih zadataka, prije je riječ o gledanju filmića na YouTubeu ili vremenu provedenom na TikToku, ili igranju nekih online igrica.

Napokon, nakon nekoliko dana pregovaranja, uzimanja pa vraćanja mobitela, ohrabrili smo se i odlučili napraviti eksperiment – ukinuti korištenje svih ekrana u kući na dva tjedna.

Eksperiment je počeo… Iako me je bilo strah kako će djeca reagirati na našu odluku, ona su je iznenađujuće dobro podnijela. Možda i zato što smo ograničili vrijeme na dva tjedna pa im to nije bilo teško prihvatiti.

No prvih nekoliko dana nisu znali što da rade sa sobom. Stalno su se ‘muvali’ po kući, izgledali su potpuno izgubljeni i žalili se da im je jako dosadno.

Nakon tih prvih nekoliko dana (dva ili tri), shvatili su da nećemo promijeniti svoje mišljenje i da nema nikakvih ekrana ni u kojem slučaju. I, na naše iznenađenje, prestali su se žaliti i počeli su se igrati, igrati i igrati, i to zajedno.

Suprug i ja bismo ih često vidjeli kako zajedno sjede na podu, nešto crtaju, grade kockicama, a sin je počeo graditi garaže za svoje autiće, koji su jako dugo bili bačeni u kutiji za igračke, gotovo zaboravljeni.

obitelj igra društvene igre
Najveće čudo je bilo kada su počeli igrati društvene igre, kao što je ‘Čovječe ne ljuti se’ , ‘Uno’, 'Pictionary'... Bilo je jako zanimljivo promatrati ih, postali su opet djeca.

Čak su prestali ispitivati koliko im je dana još preostalo do kraja ‘režima’, a lista aktivnosti kojima su se počeli baviti bila je podugačka.

Kćer je, na primjer, odlučila svojim barbikama od stare odjeće šivati modne kreacije. Zamislite to?

Od ostalih aktivnosti tu su bile one vrlo kreativne, pokušali su crtati jedno drugo, organizirali su natjecanje u pjevanju i plesu, naučili su igrati pantomimu, tražili su me da ih naučim peći muffine, presložili su svoje sobe… Nikad im to ne bi palo na pamet da su im bili dostupni mobiteli.

‘Režim’ na koji smo se odlučili, otvorio je i nama, odraslima, oči i ukazao na to koliko mi vremena potrošimo na svojim mobitelima i koliko se zapravo ne družimo sa svojom djecom.

U ta dva tjedna shvatila sam koliko ja vremena potrošim na svome mobitelu i kompjutoru a da nije vezano uz posao. Primijetila sam da mi je bila navika u isto vrijeme gledati seriju na tv-u i gledati u mobitel. Imati mobitel stalno pokraj sebe, bila mi je navika, koja doista nije potrebna.

Naše novo normalno Kako se bližio kraj vremenskog roka koji smo si zadali, postali smo svjesni da se ne želimo vratiti na stari način funkcioniranja, nikad više. Odlučili smo da naše novo normalno bude s ograničenjima, i to jasnim što se tiče vremena provedenog na mobitelima, kompjutorima, tabletima… Tijekom tjedna djeca ne mogu na ekrane, dopustili smo im samo vikendom, i to sat vremena prijepodne i sat vremena poslije podne.

Djeca se sada vesele vremenu koje su dobili na ekranima, a kada dopušteno vrijeme istekne, ne žale se, nego spreme svoje mobitele i nastavljaju s drugim aktivnostima. Više i ne pokušavaju pregovarati s nama, nego su prihvatila naša pravila.

Dva tjedna apstinencije od ekrana, potpuno je promijenilo našu obiteljsku rutinu. Sada, kada dođu iz škole, više ne trče po svoje mobitele, nego sin pita kćer: ‘Hoćemo pictionary?’

Tekst: S. M.

Foto: Shutterstock