Početak nove školske godine onima koji rade u školi jednako je stresan kao i onima koji u školi rade, ali za to ne dobivaju plaće  - učenicima. Ovu sam usporedbu navela jer sam jednom dobila objašnjenje kako bi se oni puno više potrudili kad bi za to dobili neku plaću, kao što ju dobivaju učitelji. Bili su to neki sedmaši, mudri i buntovni.

Svake godine nam je prvo zvono maleni stres.

"Hoću li biti dobra? Hoću li napraviti sve što se od mene očekuje? Mogu li se nekada provući? Kako da napravim sve što treba sa što manje muke?“ rečenice su koje izgovara neka Ana, sedmašica. No, rečenice su to i neke učiteljice, Danijele.

Ocjene su naše procjene. Koliko smo zadovoljili ono što od nas netko drugi očekuje, koliko smo bolji ili lošiji od nekog prosjeka. Koliko smo dobri ili loši…

Ne volim ocjenjivanje! Volim zapisivati pohvale i upute, ali ocjene mi nikada nisu bile drage. O ocjenjivanju u školama sam već pisala, pa o tome ne ću ovdje ponavljati. Premda, prsti mi lete tipkovnicom čim se sjetim ocjena i riječi naviru same od sebe. Toliko je emocija koje izlaze kada se spomene – ocjenjivanje.

Jednog sunčanog utorka ušla sam u peti razred i taj smo dan učili o učenju. Bilo mi je divno slušati na koje načine su se ovi dojučerašnji četvrtaši snalazili kada bi trebalo nešto zapamtiti. Pričali smo o različitim tehnikama koje im je njihova učiteljica razredne nastave ponudila. Bilo je tu umnih mapa, čitanja na glas, crtanja, podcrtavanja, međusobnog ispitivanja, ali i slušanja snimljenih zapisa samoga sebe. Puno se truda ulagalo u učenje. Pričali smo i o tremi koja se javlja prije ispitivanja. Male pametne glavice jasno su i glasno rekle da ih je više strah usmenog ispitivanja nego ispita. Utješila sam ih da je i meni tako. Pa nije lako stati pred sve koji te slušaju i pokušati reći nešto mudro i informativno. Znam da je teško jer tako izgleda svaki moj „nastup“ pred zahtjevnom publikom koja ima 4. sat u poslijepodnevnoj smjeni i najradije bi sada drijemali uz film i kokice, a ne vježbali glagolska vremena. ( I ja bih! Pssst!)

Govoriti pred svima bez ocjenjivanja samo je po sebi stresno. No, i pisani ispiti su im, kako su mi rekli tog utorka, vrlo stresni. Pitala sam ih: „Čega se bojite?“ Odgovor je bio: „Loše ocjene.“

O tome što znači loša ocjena nismo tada preduboko raspravljali, ali i o tome imam svoje mišljenje koje ne ću ovdje iznositi jer bi omelo onu prvu ideju teksta. Moje je pitanje dalje bilo: „Zašto se bojite loše ocjene?“ Tada su malo zašutjeli jer nisu znali kako bi oblikovali ono što se podrazumijeva. Loša ocjena je strašna, to su naša uvjerenja koja baš ne analiziramo suviše detaljno.

Navela sam ih da mi objasne jesu li oni sami nezadovoljni ocjenom, što je nekolicina njih prihvatila kao odgovor, ali i straše li se ocjena zbog svojih roditelja. Na to su svi potvrdno kimali glavama. Sjetila sam se tada jednog davnog razgovora s nekom gospođom u parku. Taman sam u to vrijeme čitala divne knjige o djetetovom razvoju i ponašanju pa sam viđala potvrde svojih novih spoznaja o djeci svuda oko sebe. Gospođa je bila u parku s malenom djevojčicom od dvije godine, a ja sa sinom iste dobi. Oboje su trčali i uopće nisu doživljavali naše pozive. Tada je djevojčica bacila jaknu sa sebe i otrčala još dalje, gledajući gospođu u oči. Prijateljski smo se jedna drugoj umorne požalile, ali sam ja znala ono što sam i njoj rekla: „Djeci je u naravi da nam se žele svidjeti!“ Oni traže naše odobravanje, oduvijek i uvijek. Sve što se nama čini kao prkos ili bunt je odraz greške u komunikaciji ili reakcija na naš prkos i bunt njima. Zaista je tako.

Djeca žele te petice kako bismo mi bili sretniji. Žele naš osmijeh na licu. Ponekad im jednostavno ne ide. Ponekad je to bunt kao odraz naše zatvorenosti prema njima. No, želja je uvijek samo i isključivo potreba za odobravanjem i prihvaćanjem.

Tog sam utorka na jedno pitanje dobila neočekivan odgovor. Postavila sam ga misleći da će biti jedno od onih pitanja gdje je druga opcija potpuno nemoguća.

Pitala sam ih: "Mislite li da vas roditelji ne vole kad dobijete lošiju ocjenu?“ Većina je na to pitanje potvrdno kimala glavama na moje zaprepaštenje.  Zaista su im pogledi govorili da su uvjereni u svoju odgovornost za roditeljsku ljubav.

Često mi odrasli mislimo da su neke stvari jasne kao dan i potpuno nam je neshvatljivo zašto dijete dramatizira oko točkice čokolade na majici ili frizure koja nije u skladu s prvotnom idejom o njoj.

Pa naravno da ih volimo kad naprave nešto što nam se ne sviđa! No, znaju li oni to?

Objasnila sam im da bi njihovi roditelji sigurno uskratili svoju ljubav još davnih dana kada su zbog njih bdjeli noći i presvlačili smrdljive pelene. Jedna jedinica je u usporedbi s time samo mrvica prašine.

Nitko ne voli jedinice. Djeca, roditelji, učitelji. Svima je to pokazatelj da su njihovi rezultati loši. No, one su dio života. Nikako zbog njih ne mijenjamo svoje osjećaje prema djeci, pozivu ili sebi. Padneš i dižeš se dalje, jači i snažniji. To je samo jedna obična ocjena. Moji su roditelji, kad sam bila učenica, uvijek rekli: „Ispravit ćeš.“ Nekad sam se čak naljutila jer mi nisu posvetili dovoljno vremena i da zajedno oplakujemo moj status odlične učenice. ( Da, i učiteljica je dobivala jedinice. Psst!)

Stoga, drugi puta kada vaše dijete dobije jedinicu,  pokušajte ga iznenaditi i reći mu: „Volim te!“

Tekst: Danijela Miklec, učiteljica, kolumnistica, voditeljica Fora priča za djecu svih uzrasta, vlasnica zeca BEzaBU

Fotografija: Shuterstock

Fora priča superjunakNa ovoj kreativnoj radionici djeca  od 4 do 8 godina se druže u maloj grupi, tri prve subote u mjesecu od  11 do 12 sati. Pričamo priče, čitamo, oblikujemo, bojamo, glumimo i oponašamo.Mogu se uključiti djeca koja vole priče i ona koja ne vole priče. Djeca koja vole igru, glumu, crtanje i ona koja ne vole. Nakon radionice će svi biti mali glumci i junaci. Na radionicama ćemo pričati priče o junacima i oponašati ono što smo čuli kroz dramske vježbe i lutkarske igre. Radionica povezuje pričanje priče, dramske igre, kreativno likovno stvaranje i igru. Sve kako bismo se osnažili te sami postali superjunaci naših priča. Kreativnost, samopouzdanje, emocionalna stabilnost i razvoj govora kroz priču!Tražimo superjunake za grupu u studenome. Prijave i informacije za foraprica@gmail.com