Uniformi(zi)rajmo se!

Inicijativa koja to nije

Iako sam a priori protiv uniformiranja školaraca, dopuštam da to može imati prednosti. Građanska inicijativa je dobrodošla i legitimna, ali ovo nije građanska inicijativa i nije izrasla iz potrebe krajnjih korisnika. Evidentno je još jedna dobro instruirana igra. Društvena igra! Dopuštam mogućnost da je inicijativa pametna i da su uniforme preko noći postale nasušna potreba zagrebačkih školaraca, ali ta mogućnost mi je već u nastajanju potpuno zamagljena. Promišljam o svim činjenicama vezanima i uz dopis i uz uniforme, i jedino što vidim je jedno veliko – NE!

Zašto mislim da je jedini pametni potez reći Ne! ovakvoj inicijativi?

Ovakva inicijativa najprije vrijeđa zagrebačke roditelje. I sama sam među njima i neću dopustiti da mi netko istinu skriva kvazigrađanskim inicijativama. Mora vam biti jasno, a to nije rečeno u dopisu, da bi financiranje uniformi išlo iz istoga proračuna iz kojega se financiraju i sufinanciraju potplaćeni učitelji produženoga boravka, topli i mliječni obroci u školama, higijenski pribor, potrošni materijal...

Svi mi roditelji osnovnoškolaca znamo kakvo je stanje oko svega navedenoga. Ako želimo da nam djeca uvijek imaju čime obrisati ruke nakon pranja, poslat ćemo papirnate ručnike u školu! Od tog jednog obroka u školi ostat će gladni pa ćemo im i pojačati obrok. Nadalje, ja svaki mjesec ostavim određenu svotu u dućanu sa školskim priborom - trebaju mi krede u boji, papiri, plakat-papiri, ljepila... trebaju mi i najobičniji papiri za fotokopiranje, odnosno printanje! A ja sam jedna u moru istih. (Znate li da u mnogim školama učitelji imaju unaprijed određen i ograničen broj kopija nastavnih listića i drugih materijala koje mjesečno smiju odraditi?) Dakle, sve to ne bi bilo tako kad bi gradski školski proračun bio pametno planiran. A nije, jer nam nedostaju najosnovnija sredstva!

No, za uniforme će biti. Ne samo za uniforme, nego za uniforme kojima se netko dosjetio u predizbornoj noći. I još ćemo mi sami dizajnirati uniforme za svoju dječicu, a Veliki Brat će sve to lijepo platiti. E pa, mene to vrijeđa! I kao roditelja i kao učitelja.

Je li ispod te uniforme sretno ili nesretno dijete?

Ovom inicijativom se ozbiljno narušavaju nastojanja civilnoga društva koje stremi odgajati i obrazovati aktivne građane koji poznaju, njeguju i žive humanost, toleranciju, poštuju različitosti, poštuju i znaju svoja prava i dužnosti... Ljudsko je pravo biti različit. Ili sam to negdje krivo pročitala?

Dopis pokušava uvjeriti roditelje da će uniformiranje učenika smanjiti nejednakosti. Ovakve se tvrdnje i sramim i mučno mi je od nje. Sramim se jer se opet pitam gdje oni žive i gdje ja živim, a mučno mi je od činjenice da u 21. stoljeću itko smatra da će pretvaranjem jednoga razreda u stroj postići jednakost. Gdje oni žive?

Uđite u razrede, uvažena gospodo!

Vidjet ćete djecu koja imaju različite mobitele i jako im je važno dogovoriti se čiji je bolji. Vidjet ćete djecu koja vole zadirkivati slabije od sebe. Vidjet ćete djecu koja su tužna jer nemaju prijatelje. Vidjet ćete djecu koja smiju biti osorna i gruba jer se zna gdje im tata radi. Vidjet ćete djecu koja olako koriste rječnik i psovke iz medija. Vidjet ćete djecu koja su gladna jer im je mliječni obrok u školi jedini topli obrok u danu, a nije im dostatan. Vidjet ćete djecu koja se razbole baš na dan izleta, jer im ga nema tko platiti. Vidjet ćete djecu u najnovijim tenisicama koje su vrednije od vaših sezonskih, jednih, cipela. Vidjet ćete toliko puno različitosti i nejednakosti da ćete se možda malo zalediti, kao ja onomad kad sam čula za dopis.

A onda obucite svu tu djecu u uniforme. Znate što ćete onda vidjeti?

Isto! Isto što i prije!

Jer, niti jedan navedeni problem ne može se riješiti uniformiranjem. Ako nećemo poticati Građanski odgoj i obrazovanje, bit će normalno da je onaj s boljim mobitelom bolji. Ako nećemo učiti djecu nenasilnom rješavanju sukoba, toleranciji, empatiji, brizi za drugoga i drugačijega, postat će normalno da jedni plaču u kutu, a drugi harače hodnicima. Ako nećemo djecu obrazovati kako pametno koristiti informacijsko-tehonološku komunikaciju, dobit ćemo mutavu djecu koja znaju razgovarati jedino sa zaslonima razičitih veličina. Ako nećemo učiti djecu toplim ljudskim vrijednostima, dobit ćemo mašine koje neće imati svoje ja, ali će znati biti robusne mrge koje razvaljuju bez pameti i bez svjesnosti. Da bismo ih sve to naučili, ne trebaju nam uniforme.

Treba nam ulaganje u naše znanje, kompetencije, aktivnosti, poticaj u potrebi da smo ukorak s tom djecom, razumijevanje naše stručnosti i posl(ov)a kojima se bavimo. Ili nam ni to ne treba, jer mi, učitelji, i dalje ćemo nastojati probuditi u toj djeci sve te ljudske vrijednosti koje ih čine ljudima. No, nemojte raditi ovce od nas i uvjeravati nas da je proračun za uniforme jedan lijepi i pametni ružičasti potez koji nema nikave veze s društvenim igrama.

Izgradite nam škole! Uredite nam učionice! Osigurajte svojoj djeci da pohađaju samo prijepodnevnu nastavu! Omogućite djeci da budu učenici 21. stoljeća, ulažite u školsku opremu, materijale, pribor... Pustite učitelje da rade svoj posao, i poslušajte ih. Možda oni najbolje znaju što im u školama treba. Ako to jesu uniforme, jako su nisko na listi prioriteta.

Razred uniformiranih ili uniformirani razred

Za kraj, 'ajmo zamisliti jednu sretnu sličicu!

Peti sat poslijepodne, 17.30. Peti razred. Učenici su veseli i orni za rad, jer je to u njihovoj dobi normalno! Klupe su poredane jedna iza druge, redari za vrijeme maloga odmora metrom provjeravaju je li razmak između klupa identičan. Sva dječica imaju iste frizure i teško je razaznati kojega su spola. Tako je lakše, jer se onda među njima ne stvaraju razlike. Imaju lijepe bijele košuljice, kravate, zbog nacionalnoga porijekla, (ne crvene), hlače ravnoga kroja i izglačane na crtu. Jedan je učenik previsok pa se malo čučne da bude iste visine kao i drugi, a jedna je učenica niska pa zbog toga stoji na klupici izrađenoj za te potrebe. U učionici ima još takvih klupica, zlu ne trebalo! (Teško je postići da u ovoj dobi svi rastu jednakomjerno, ali radi se na tome.) Ulazi učiteljica u istoj uniformi. Nasmije se. Jednak osmijeh istovremeno se razlije po licima njezinih učenika. Ona stane pred ploču, točno u sredini učionice i izrecitira pozdravnu pjesmicu. Učenici je uglas slijede. Nakon toga slijedi veselih 40 minuta suvremene, napredne i motivirajuće nastave u kojoj prevladava učiteljičin glas i jednakoglasno i istovremeno mrmljanje njezinih učenika. Kad zazvoni za kraj sata, učenici negoduju jer im je lijepo. Smireni su i sretni, jednaki, tolerantni, svjesni, uvažavaju sve i svakoga. Slika idealne učionice.

Skeri?

Nadat ću se da to ipak neću doživjeti. Ni moji učenici, ni moja djeca, ni moji kolege, ni ja. Najiskrenije nam svima želim svestranost i uživanje u različitostima koje nas čine ljudima.

Tekst: Majda Tometić, prof. hrv. jez. i knjiž., učiteljica Hrvatskoga jezika u osnovnoj školi

Foto: Profimedia