Nedavno sam na konferenciji za roditelje čula divnu rečenicu Ivane Habuš Kraljević: „Jeste li vidjeli odraslog čovjeka koji nosi pelene ili se ne zna obuti?“ Bio je to odgovor mami koja je zabrinuto upitala što treba napraviti sa svojom djevojčicom koja ima tri godine, a nije samostalna. Odgojiteljice u vrtiću je upozoravaju na to da djevojčica ništa ne radi sama i mama je vrlo zabrinuta.

Sasvim je normalno da će dijete u svome odrastanju imati različite faze. Koliko će one trajati, ovisi o djetetu i ostalim okolnostima koje ga okružuju. Ono što je svakako važno je da dijete prođe sve faze i da niti jednu ne preskoči. Udaranje je bilo jedan od faza, želim to reći jasno i glasno bez ikakve stigme.

Moj je sin ovih dana postao nevjerojatno divan. Umjesto drame oko završetka neke njegove omiljene aktivnosti, imam odgovor: „Dobro mama.“ Isti taj dječak udarao me u trenucima kada bih mu rekla istu stvar prije nekoliko mjeseci.

Sve je počelo malo iza njegovog četvrtog rođendana. U očaju sam pročitala sve članke vezane uz tu temu, razgovarala s defektologinjom u dječjem vrtiću i na kraju s roditeljima koje poznajem. Nevjerojatno mi je bilo spoznati da je veliki broj dječaka i manji broj djevojčica, udarao moje poznanice. Nisam tome svjedočila pa nisam ni pomislila da se tako nešto događa i drugima. O toj temi roditelji nerado pričaju, a kad se tako nešto događa tebi imaš osjećaj da si u toj situaciji usamljen. Da si učinio i da činiš nešto strašno loše. Možda si ipak trebao ti biti prvi koji će lupiti dijete po guzi kad ne sluša uputu. Možda si sasvim krivo shvatio sve što je pisalo u knjigama. Možda si ga previše ohrabrivao pa se sada ne zna nositi s odbijanjem i neuspjehom. Možda si ga previše razmazio. Tisuće možda rojile su se i u mojoj glavi.

Sve sam radila dobro U najgorim trenutcima bespomoćnosti, tješila sam se time da sam radila najbolje što sam znala i da se sve može mijenjati i kasnije. Istina, uz više truda.

Kad bih ga pitala zašto me udarao, nije znao što reći zašto. Djeca ne znaju zašto nešto rade, djeluju prema emociji i impulsu. Ne razmišljaju prije reakcije. Zato smo radili smo na imenovanju i prepoznavanju emocija i ljutnja je bila dominantna. Nakon što smo završili s ljutnjom, shvatila sam da smo ušli u fazu zabrinutosti pa ovih dana stalno brine hoćemo li nekamo stići i što će se dogoditi kad pogriješi.

Čega sam se istinski bojala? Bojala sam se da me ne poštuje i da nisam dobra u odgajanju. Toliko sam sebe stavila u nešto gdje mene ne bi trebalo niti biti. Njegova reakcija imala je veze sa mnom, ali je bila dio odrastanja. Dijete koje odrasta uči nositi se s emocijama. Ne nauči li to u ovoj dobi, postoji velika opasnost da će upravo kad odraste imati probleme. Zatomljeni bijes i ljutnja mogu biti veliki vulkan kad jednom izađu na površinu. Dakle, ukoliko je dijete udaralo u manjoj dobi, veća je vjerojatnost da to neće činiti kad odraste. Mislila sam da je upravo suprotno.

Ovih sam šest mjeseci objašnjavala, govorila, čak ponekad i uzvratila i onda nakon toga užasno patila. Tada sam počela govoriti o disanju, smanjili smo utjecaje ekrana i usporili dnevni ritam. Svemu je ovome dodatni poticaj bilo i preskakanje dnevnoga odmora koje je započelo nakon navršenog četvrtog rođendana. Događalo nam se da bi nakon popodnevnog sna teško zaspao navečer, a ujutro bi tada bio razdražljiviji. Pomogla je i uputa da pokuša riječima pregovarati oko svojih želja te povremena popuštanja nakon takvih uspješnih preobrazbi plača i udaranja u molbe i zahtjeve.

Roditeljstvo je vrlo odgovoran zadatak, a njegovi rezultati često nisu odmah vidljivi. Tada se pitamo jesu li naša uvjerenja i metode uspješni. U odgajanju su faze ono što će nas pratiti i dalje. Kad moj sin uđe u fazu adolescencije, znam da me čeka odbijanje i nekomunikacija, svjesno to očekujem, ali znam da ću kada do toga dođe biti očajna i čitati sve što mogu pronaći sumnjajući u svaku svoju odluku i sebe kao roditelja.

Odličan roditelj je onaj koji se uvijek preispituje i koji kaže oprosti nakon što pogriješi. Ja sam to rekla kada sam neprimjereno reagirala na njegove udarce i iznenadila sam se koliko je njemu bilo lakše uzvratiti mi isprikom za svoje ponašanje.

Tekst: Danijela Miklec, učiteljica, kolumnistica, voditeljica Fora priča za djecu svih uzrasta, vlasnica zeca BEzaBU

Fotografija: Shutterstock