Troje mojih nećaka uzimaju mrežice i idu loviti ribe. U mojoj glavi vrte se razna pitanja: „Zašto stalno ista igra? Što je privlačno u pokušaju hvatanja ribe? Čekaju, pokušavaju uloviti, ništa ne ulove, mirno stoje u vodi, gledaju, čekaju i tako u krug? Što je to njima važno u toj igri?“

Odlučila sam promatrati njihovu igru i saznati što je to čarobno u hvatanju ribe iliti igri hvatanja. Jer svaka igra ima smisao za djecu samo je važno znati promatrati, gledati, vidjeti, slušati i čuti. Promatranje dječje igre ima veliku i važnu ulogu u razumijevanju djeteta, djetetovog razvoja. Promatrati dijete znači vidjeti ga i aktivno slušati. Kroz igru se dijete oslobađa, opušta i upravo su to trenuci pogodni za promatranje i razumijevanje djeteta.

Kako je pecanje ribe utjecalo na razvoj kompetencija djece

Promatranje igre, proces učenja kroz igru odlučila sam opisati kroz kompetencije. Zašto kompetencije? Kompetencije su više od znanja i vještina. Biti kompetentan znači biti sposoban, fleksibilan, imati autoritet i, isto tako, ne samo posjedovati određene vještine i stavove, već znati ih koristiti. To znači da treba znati djelovati u određenim situacijama i znati utjecati na promjene koje se događaju. Kompetencije se razvijaju učenjem, jer učenjem djeca stječu iskustva i usvajaju znanja.

Niste ni slutili što sve djeca uče loveći ribe mrežicom u plićaku

Komunikacija na materinskomu jeziku odnosi se na osposobljenost za pravilno i stvaralačko usmeno i pisano izražavanje. U ovoj priči, njih troje velikim su dijelom razvijali navedenu kompetenciju, tj. usmeni dio kompetencije. Razgovarali su, pregovarali, dogovarali strategiju, pa mijenjali, opet dogovarali i tako u krug. Imali su dvije mrežice i jednu kanticu, a njih je troje i naravno da svatko želi sad i odmah mrežicu. Možete li zamisliti koliko je bilo potrebno komunikacijskih vještina potrebnih za dogovor!!! Naravno, uz to ide i emocionalna inteligencija, jer ipak je trebalo pričekati na red za mrežicu i odmaknuti svoju želju barem na kratko, kao i izražavanje i tumačenje osjećaja. Ono što je također dio razvoja ove kompetencije je bogaćenje rječnika. Naučili su nove riječi: plankton, dijelovi ribe, tko umire, a tko ugine, morske trave, alge, školjke, dagnje, ježinci, čime se hrane ribe, što sve morsko mi možemo jesti, a što jedu morske životinje itd. Upravo time se poticao razvoj jezičnog djelovanja u nizu različitih situacija, tumačenje koncepata, misli, činjenica i stavova. Nakon što je igra prestala ispitivala sam djecu o nekim dijelovima da bih ja bolje mogla razumjeti njihovu igru i važnost igre. Pitanja i odgovore ću navesti kasnije. Ono što sada želim reći je jedan vrlo zanimljiv primjer. Kaže: „Teta, ti stalno nešto pitaš, a mi ti odgovaramo, ti si k'o oni na televiziji koji pitaju, a drugi pričaju.“ Ja: „Misliš na novinare i intervju?“. Kasnije su se oni igrali „novinara i intervjua“ i usvajali nove vještine i znanja.

Razumijemo se i bez priče

Dok su pecali u igru im se htio priključiti i jedan mali Slovenac. Stajao je pokraj njih i nije ništa pričao, ali je neverbalnom komunikacijom pokazivao da želi i on pecati, što su djeca uočila. Dječaku su pružili mrežicu, on ju je prihvatio i zajedno su krenuli na pecanje. Dječak je pričao slovenski, a oni hrvatski i tako su se razgovarali i razvijalikompetenciju komunikacija na stranim jezicima koja se odnosi na osposobljenost za razumijevanje na stranomu jeziku (u ovom slučaju slovenski jezik) u nizu različitih kulturnih i društvenih situacija. Značajna je sastavnica koja se razvijala je vještina međukulturnoga razumijevanja.

Zbrajali su koliko su riba upecali, koliko ih je u kantici a koliko su ih pustili natrag u more. Pokušali su zbrojiti sve ribe oko njih. Spontano, situacijski razvijali su i primjenu matematičkoga mišljenja u rješavanju problema što je dio matematičke kompetencije. Najviše se utjecalo na razvoj prirodoslovne kompetencije. Realnim, situacijskim pristupom učili su o životu riba,o morskom svijetu uključujući sva osjetila. Evo nekoliko zaključaka: „Ljuske su onako malo tvrde. A koža im je ljigava. Ako stavimo kruh, onda ribe brže dođu, to im je mamac. Galebovi jedu organe od ribe.“ Itd.

Također, izjava djeteta „Super mi je kad smo u vodi, volim biti u moru.“ potvrđuje važnost i utjecaj vode na emocionalno stanje djece, a vjerujem da znate koliko voda ima terapeutsku ulogu.

Ključni elementi digitalne kompetencije su upotreba računala za pronalaženje, procjenu, pohranjivanje, stvaranje, prikazivanje i razmjenu informacija te razvijanje suradničkih mreža putem interneta. Razvoj ove kompetencije nije se poticao, no ako želite možete utjecati i na taj dio razvoja npr. istražujući po internetu o onome što su djeca vidjela u moru ili potražiti odgovore na pitanja koja su postavila itd.

„Meni je super kod toga kad pecamo ribe i onda svašta nešto novo naučim.“ Ova rečenica je pravi dokaz razvoja kompetencije „učiti kako učiti“, koja obuhvaća osposobljenost za proces učenja i ustrajnost u učenju, organiziranje vlastitoga učenja. „Sad ti imaš mrežicu, a ja držim kanticu. Onda za 5 min se zamijenimo, može?“ Komunikacija djece nam dokazuje osposobljenost djece i posjedovanje pozitivnog i tolerantnog odnosa prema sebi i drugima, sudjelovanje u razvoju demokratskih odnosa. „Pazi na ribice u kantici, trebaju vode i alge da ne uginu.“ Promatranjem radnje i aktivnim slušanjem djece zaključujem da samoinicijativno potiču razvoj odgovornog ponašanja prema životinjskom svijetu. Pitala sam djecu zašto im je tako fora ići pecati ribe. Dobila sam sjajan odgovor i rješenje na većinu mojih pitanja u glavi: „Pa kad dugo pecaš, i trudiš se i onda uloviš ribu i onda se pohvalim da sam to ja sama upecala.“ Sjajna rečenica i pravi dokaz samopouzdanog djeteta. Ovo su samo od nekih karakteristika koje uključuju socijalnu i građansku kompetenciju.

Put od ideje do djela

Sa smiješkom govori mi objašnjavajući zašto idu pecati ribe:„Kad ulovimo puno riba, onda ih možemo na placu prodati i dobiti novce i kupiti si ono što samo mi hoćemo.“ Još jedna kompetencija Inicijativnost i poduzetnost koja se odnosi na sposobnost pojedinca da ideje pretvori u djelo, a uključuje stvaralaštvo, inovativnost i spremnost na preuzimanje rizika te sposobnost planiranja i vođenja projekata radi ostvarivanja ciljeva. Temelj je za vođenje svakodnevnoga, profesionalnoga i društvenoga života pojedinca.

Potaknula sam ih na ilustriranje događaja i njihove igre pecanja. Time se utjecalo na razvoj kompetencije Kulturna svijest i izražavanje u području likovne i prostorne umjetnosti. Kulturna svijest i izražavanje se odnosi na svijest o važnosti stvaralačkoga izražavanja ideja, iskustva i emocija u nizu umjetnosti i medija, uključujući glazbu, ples, kazališnu, književnu i vizualnu umjetnost. Također, uključuje poznavanje i svijest o lokalnoj, nacionalnoj i europskoj kulturnoj baštini i njihovu mjestu u svijetu.

Zaključak: važan je proces, a ne rezultat

Djeci nije bilo važno uloviti ribu. U tih nekoliko dana ulovili su samo nekoliko malih ribica koje su odmah pustili. Prateći cjelokupno kretanje, igru, komunikaciju možemo zaključiti da je važna upravo igra, tj. proces učenja, razvoj, učenje novih vještina i znanja. To su djeca i sama rekla „Igramo se uvijek nečeg novog“. Važan je proces učenja, ono što su sve razvijali tijekom ove igre. Nije li to pravo bogatstvo? Učenje kroz igru, na prirodan način, u prirodi, kroz prirodu, pomoću osjetila i to je ono što ostaje za cijeli život, zar ne?

I za kraj... Znate ono kad se žalite da djeca nemaju strpljenja? Pecanje ribe je pravi dokaz da imaju strpljenja i uporni su. Samo je pitanje motivacije i volje.

Tekst: Lana Kihas, mag. praesc. educ., odgojiteljica-mentorica u DV Petar Pan, koordinatorica konferencija Mliječni zub, bloggerica

Foto: osobni album