U današnje vrijeme, doba hiperbrzog dohvata informacija o apsolutno bilo čemu, u doba kad postoje priručnici za sve i svašta, razmišljam o zaboravljenim informacijama pohranjenim u intuiciji, višoj svijesti u svima nama. Gledajući dijete kako pada na koljena vidjet ćemo da ono ustaje i automatski trlja bolno mjesto da bude lakše. To isto dijete kad vidi da netko vrišti pokriva uši rukama jer ne želi slušati nasilje upakirano u decibele koje mu štete. Rado se grle malena čuda. Pristupaju jedni drugima neopterećeni društvenim normama i zahtjevima okoline. Dok im možda teta u vrtiću kaže kako nije u redu da „gnjavi“ drugu djecu zagrljajima. Da nije u redu jesti kad im se jede, već samo kad se oglasi zvonce i odrasli odrede da je to tako ili nikako. Da nije normalno grliti stabla i da se zbog toga ide psihologu. Već desetljećima djeca sjede u školskim klupama kao vojnici. S utrnulim stražnjicama od dosade i uznemirenim mozgovima koje se sužava umjesto širi. Neprilagođenost u svemu. Priručnicima unatoč.

Na koji način djeca najbolje uče?
Family of young boys climbing tree under parent's supervision; Edmonton, Alberta, Canada, Image: 199021227, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Designpics

Kad gledate dijete u parku s penjalicama, toboganima, ljuljačkama vidjet ćete kako će isprobati sve. Neki bezglavo i na brzinu, neki malo sporije i opreznije. Ali svi će sve makar dodirnuti. Jer je to naša priroda i želja za iskustvenim učenjem u nama. Za to kako ne padaju kao kruške sa stabla pobrine se intuicija, disanje više svijesti u njima. U nama.

Zapravo se ne razlikujemo od malenih po tome. Znate one trenutke kad vam se dijete zagrcne, a vi instinktivno krenete u akciju lupajući ga po leđima, okrećući ih naopačke i spašavajući im život. Kad idete s djetetom uz cestu i odjednom pred vas hita jureći automobil, povlačite dijete naglo i bez razmišljanja ili u stranu, ili visoko gore - spašavajući ga. Kad napadnu temperature znate točno kad i kako, je li vrijeme za pedijatra ili ne, kada u kadu, a kada je samo paracetamol dovoljan. Iz očiju im čitamo zabrinutost i tugu. Iz nemirnih prstića ili novog tika novonastalu brigu. Iz osmijeha im slušamo sreću u rastu, u povlačenjima u sobu i šuškanju dnevnika pod krevetom simpatiju u svakoj pori koja diše na granici između bebe i dečka -neodlučnih da se opredijele. Dok slušamo taj unutarnji glas - još smo ona ista djeca. S malo više iskustva, doduše, ali s istim željama i nastojanjima da se smjestimo u svijetu.

Ja obožavam knjige. Manje-više nema kategorije koju ne volim pročitati, ali priručnike za život ne volim. Iako vjerujem kako ima divnih stvari u nekima od njih, korisnih i zlata vrijednih savjeta, iz kojih sam ponekad i naučila ponešto. Kroz osobni život, rad i praksu pokazalo mi se da iskustveno učenje donosi zaista nebrojeno više znanja koje ostaje. Kad mi se dijete prvi put približilo užarenoj pećnici i osjetilo vrućinu iste - nije nikad više. Kad sam ga jednom nakon skakanja u klizavoj kadi jedva uhvatila da se ne razbije pošteno nije nikada više. Kad prvi put nije ponio u školu udžbenike koje je trebao jer mu nisam htjela ja - nosio se s posljedicom tako da se zasramio i nije nikada više.

Toga nema u priručniku. Ali hej, ima u onom iskrenom susretu oči u oči. U razgovorima pred spavanac ušuškanac. U stvaranju priča „što bi ako...“ Priručnici na temu kako biti sretan su po meni bacanje vjere u sebe niz vjetar. Dok kvalitetno provedeno zajedničko vrijeme, iskrenost do pete i autentičnost onoga što govorimo i onoga što živimo to svakako nisu.

U doba kad postoje priručnici za sve i svašta razmišljam o zaboravljenim informacijama pohranjenim u intuiciji, višoj svijesti u svima nama.

Tekst: Nataša Jukić, asistent u nastavi djeci s poteškoćama; praktičar NLP-a

Foto: Profimedia