KOLUMNA JEDNOG TATE: Kapetan Malomanjefantastični

Vrijeme koje smo bili prisiljeni provesti između vlastita četiri zida, s vlastitom djecom, za nedavne izolacije zbog koronavirusa, mogli smo provesti ili čupajući kosu ili gradeći neke obiteljske vrijednosti koje prije nismo imali priliku graditi. Autor ovog teksta činio je oboje.

Možda ste gledali film “Kapetan Fantastični”, u kojem Viggo Mortensen živi u šumi sa svoje šestoro djece? Ako jeste, film vas je sigurno ganuo, ali i impresionirao – naročito je impresivan bio način na koji je Mortensen odgajao i obrazovao svoju djecu. (Priznajem, pri kraju je i meni suza krenula…) Sigurno vam je, kao i meni, kroz glavu prošlo: “A što kada bih i ja tako?”

Živjeti u skladu s prirodom zapravo bi nam svima trebao biti cilj, ali malo tko od nas se usudi krenuti tim putom. Jednako tako, malo nas, zapravo, ima (točnije rečeno, pronalazi) vremena odgajati djecu onako kako mislimo da bismo uistinu trebali. Mi smo na poslu, djeca su u vrtiću ili školi – najveći dio dana nismo zajedno. A i onih nekoliko sati kad jesmo, ponovno se svatko bavi svojim poslovima…

A onda se pojavila – korona.

Odjednom smo (doduše, prisilno) dobili priliku provoditi cijele dane (i tjedne, i mjesece) zajedno. Odjednom smo imali vremena družiti se. Biti zajedno.

S klincima navrh glave

I, kako je to bilo vama? Jeste li bili zahvalni što vam se pružila ta mogućnost? Jeste li bili sretni sa svojim klincima?

Ili su vam se popeli na vrh glave?

Moram priznati, nakon prvog tjedna obavljana posla od kuće i istovremenog suživota s dvoje djece, moram staviti ruku na srce i priznati – nisam Kapetan Fantastični. Ni izbliza. Jednu vam stvar moram priznati: obožavam svoje klince, volim sve raditi s njima, nema teme o kojoj se ne može razgovarati, trudim se slušati ih, igram se s njima, smijemo se, čak ne skrivam suze ako me nešto gane… Dakle, mislim da imamo dobar odnos, doživljavam ih kao male ljude, ljude s vlastitim osjećajima, nagonima, razmišljanjima, a ne kao moje produžetke ili bića koja bi me bezuvjetno morala slušati. Ali 24 sata dnevno s njima, kad poslodavac od vas očekuje dodatni napor, a istovremeno se morate hrvati i sa školskim gradivom i svim dnevnim potrebama jednog vrtićkog djeteta… to je nešto na što se čovjek mora naučiti.

I to postupno.

Kad je dan prekratak

Još jedna stvar koju morate znati: rastavljen sam i djeca su jedan tjedan kod majke, a jedan kod mene. Moja bivša žena i ja si pomažemo koliko možemo, uskačemo jedno drugom kad treba, ali tjedan kad smo solo s klincima uvijek je izazovan. (Da, znam, Kapetan Fantastični je bio solo s njih šestero – ali već sam rekao da nisam ni izbliza nalik njemu. Kapa dolje. A i on je samo lik iz filma…) Samim time je i famozni rad od doma bio daleko izazovniji. Jer nerijetko višesatni online video sastanci nisu baš bili posebno omiljeni kod moje djece – često sam morao isključivati i sliku i ton jer je princeza morala na zahod, a princu je baš tada kruljilo u želucu. Ili bi njoj ili njemu postalo dosadno. Ili bi se usred sastanka posvađali ili rasplakali. Kolegice i kolege su se smijali kad bi se na ekranu, preko moje face, pojavila nečija nožica ili ručica.

A dok radite, morate razmišljati i o tome što ćete im pripremiti za ručak. I oprati posuđe nakon ručka. I staviti prati rublje. I staviti ga sušiti. I non-stop prati podove, dezinficirati stvari koje donesete iz trgovine, pobrinuti se da je sve čisto i (više-manje) uredno…

Kad ih okupate i uspavate (a svaki roditelj zna da to može biti i višesatni zadatak), pa napokon sjednete pred televizor, koeficijent da ćete zaspati u sljedećih deset minuta jednak je pobjedi Barcelone nad zaprešićkim Interom…

Barem mrvicu bolji

Moja priča nije ništa posebno, rekao bih da je slično bilo svima. Jesmo li u ta dva mjeseca postali kapetani fantastični svojoj djeci? Jesmo li bili duhovno više prisutni nego prije korone? Jesmo li priliku iskoristili kako bismo ih naučili nešto novo? Nešto životno korisno? Jesmo li im odgovorili na pitanja koja nam se prije nisu usudili postaviti? Jesmo li zbog korone postali bolji roditelji? Barem mrvicu?

Kapetan Fantastični je, kao što sam napisao, samo lik iz filma. Ne morate se odseliti u neku zabit, kupati se s klincima ispod slapa i u improviziranoj im nastambi čitati filozofska djela da bi vas klinci doživjeli kao pravog Kapetana Fantastičnog. Iako nikom nije bilo lako, ova su nam dva mjeseca mogla poslužiti kao dobra prilika da uživamo u svojim klincima, da ih naučimo neke socijalne vještine vezane uz obiteljsku dinamiku, koje prije nismo mogli vježbati (osim – možda – na onih tjedan-dva zajedničkog druženja za vrijeme godišnjeg odmora). Dobili smo priliku živjeti kao prava porodica, rješavati probleme kao prava porodica. Dobili smo priliku učiti biti strpljivi, biti prisutni, slušati jedni druge – i doživjeti jedni druge.

Dobili smo priliku postati barem kapetani malomanjefantastični.

Tekst: Krešimir Šego
Fotografija: Shutterstock

Tagovi: ,

Pročitajte i:

djevojčica u školi i vrijeme koronavirusa

Tri scenarija za početak školske godine! Ipak neće svi u klupe!

Neslužbeno se saznaje kako bi učenici trebali sjesti u školske klupe, dok će studenti po…

važnost čitanja za djecu

Rješenje za mnoge obiteljske probleme krije se u jednoj 'sitnici'

U zbirci priča Poštanski Marko, objavljenoj u izdanju Naklade Ljevak, naći ćete 47 toplih i…

David, Victoria and Brooklyn Beckham

Victoria i David Beckham postaju baka i djed

Nakon vijesti o vjenčanju 21-godišnjeg Brooklyna Beckhama, mediji pišu i o trudnoći njegove zaručnice Nicole…

majka koja istovremeno doji veliko dijete i novorođenče

Svjetski tjedan dojenja: priča mame koja je istovremeno dojila 2-godišnju djevojčicu i novorođenče!

Ovogodišnje obilježavanje Svjetskog tjedna dojenja prošlo je u znaku negativnog utjecaja dojenačke prehrane na okoliš,…