Kad se sve utiša i kad se nad livadama i poljima spusti mrak. Kad zrak postane tanak i težak, sudjelujući u ovoj zimskoj noćnoj čaroliji, tada nastaju čarobne priče koje izlaze iz naše mašte. Postajemo četverogodišnjaci čija mašta stvara čudovišta i stvorenja koja stanuju u nepoznatome mraku.

Na brdašcu se smjestila jedna malena kolibica. Sigurna i čvrsta. Dovoljno topla i ugrijana. U njoj se nalazi veliki kamin. Ugodno smješteni oko vatre, slušamo strašne i uzbudljive priče dok napolju puše studen vjetar. U pričama zemljom šeću stvorenja koja nisu nalik na ljude. Bezosjećajna su i snažna. Spremna pojesti svako dobro i drago biće, pa čak i one najmanje. Mrak koji okružuje kućicu kao da nema svoga kraja. Ona tako malena i sitna, a oko nje strašna nepregledna mračna šuma iz koje vrebaju opasnosti.

Nadu daje snažan i hrabar junak koji svojom dobrotom i ljubavlju pobjeđuje i najstrašnije divove. On je jači od svega. On smo mi. Priču o njemu ispričao nam je netko. Onaj koji je dovoljno hrabar pričati priče. Onaj koji je oko sebe spreman okupiti svoje najbliže i započeti.

„Jednom davno….“ Gledajući začuđene oči, zatvara svoje i vidi slike. Priča kao da je baš ovoga trenutka tamo. Osjeća strah, ljutnju, snagu, volju, nepravdu, smije se i plače. „Pa što će nama priče, mi smo već veliki.“ šeće mislima okupljenih. Ipak, kako priča počinje šetati, pa onda i trčati, ne možemo prestati iščekivati i očekivati. Što će se dogoditi s našim junakom? Pripovjedač vješto stvara mnoštvo napetih vrhunaca sve do onog na samome kraju. I sada zbunjeni shvaćamo da smo pažljivo slušali priču do njenog samoga kraja. Nismo mogli ni željeli od priče odustati. Na kraju osjećamo olakšanje, svaka dobra priča ima sretan kraj. Naš je junak pobijedio sve nedaće. Ako može on, možemo i mi!

Ljudima su priče potrebne. Slušamo ih svakodnevno prateći vijesti i informacije o nama nepoznatim ljudima. Pratimo priče koje nisu dobre. Priče koje nemaju junaka. Priče koje nemaju sretan kraj. Priče koje nemaju nikakav kraj.

Zašto zaista ovoga Božića ne bismo sjeli svi zajedno i umjesto u ekrane, pogledali jedni u druge i odvažili se ispričati priču. Priču koja je naša. Priču sa sretnim krajem. Onu zbog koje ćemo se osjećati bolje i bliže jedni drugima. Može biti poznata priča u nepoznatom okruženju, može biti stara legenda koje se sjeća vaša baka, može biti nova izmišljena priča uz kockice pričalice. Možda nastane jedan novi običaj – pričanje priča oko vatre.

Sretan Božić!

Pogledajte kako smo se poigrali mi:

Tekst: Danijela Miklec, učiteljica, kolumnistica, voditeljica Fora priča za djecu svih uzrasta, vlasnica zeca BEzaBU

Fotografija: Shutterstock