Kako djetetu postaviti granice? U “karanteni” je to i izazov i prilika

U kriznim situacijama vrlo je lako vidjeti pravu osobnost čovjeka, ali i - koliko god vam se "na prvu" možda ne čini tako - uspjeti u nekim odgojnim metodama koje su vam do sada predstavljale najveći problem

Svaka situacija koja nam se u životu dogodi, stigla je s razlogom. Važno je samo kako se mi prema njoj odnosimo. Ovih dana u cijelom svijetu vladaju opća panika, strah, restrikcije i ograničavanja slobode kretanja zbog širenja do sada nepoznatog virusa. Istovremeno se u cijelom svijetu obitelji druže više nego ikada prije – gotovo cijeli dan. Štedimo na odjeći, štedimo na putovanju na posao, imamo priliku istresti sve iz svojih ormara i napraviti u njima reda. Ovi ormari mogu biti i metafora života. Sigurno će, nakon ovog razdoblja u kojem se naglasak stavlja na međuljudske odnose, neki odnosi promijeniti svoj oblik. Lakše nam je u nekom odnosu punom problema biti uz distrakcije i bježanja, te povremeno uskakivati u isti odnos. U vrijeme velikih promjena, kakve su trenutačno, sasvim je sigurno kako će, primjerice, mnoge obitelji do kraja ove godine dobiti dijete, neki će se rastati, a mnogi i ponovno spojiti.

U kriznim situacijama vrlo je lako vidjeti pravu osobnost čovjeka. Druženja su jedan na jedan, bez svjetala trgovačkih centara, “dekora” restorana ili idiličnih slika s putovanja. Kako je s odraslima, tako je i s djecom. Ovo je vrijeme blagoslov za našu djecu. Sama sam se toliko puta zamislila i poželjela biti doma s djetetom; ujutro se probuditi, opušteno započeti dan, bez stresa, spremanja i raspremanja. Dobila sam što sam poželjela! Istina, okolnosti nisu kakve sam planirala. Ostajemo kod kuće i zajedno usklađujemo svoje želje, potrebe i obveze. U dva tjedna boravka kod kuće, moj je 3-godišnjak postao jedan veliki odgovorni dječak koji je i mene iznenadio. Strahovala sam od toga kako će izgledati situacija u kojoj istodobno trebam sjediti za računalom i raditi, a on me vuče za nogu i plače, jer želi da s njime gradim kuću od kocaka. Do sada, dok je bio budan, nisam mogla ništa raditi od kuće. Situacija poznata mnogim roditeljima, zar ne? Koncentriram se na neki tekst i taman “Mama, ja bih soka. Mama, ja moram kakati. Mama, što je ovo?"…

“Karantena" je spas za našu djecu

Prvi je tjedan bilo prilično kaotično i više sam puta smireno morala objašnjavati da mama sada radi i da treba biti strpljiv Prvo sam to ponavljala stotinu puta, pa nakon nekoliko dana dvadeset puta i unazad nekoliko dana to spomenem tek povremeno. Nakon prve tri godine odgoja, tijekom kojih sam stalno brinula i detektirala razloge njegova plača, postala sam preumorna. Poželjela sam odmor od odgoja, a tada je krenula žestoka potreba za postavljanjem granica. Išla sam linijom manjeg otpora i često sam popuštala, preumorna od dnevnih obveza. Prije dva tjedan našla sam se u situaciju da nisam imala kamo pobjeći. Trebalo je postaviti jasne granice, jer je dijete bilo uz mene 24 sata. Uslijedila su plakanja, koja bi završila vrištanjem, kad bi kockica pala na krivu stranu. Naravno, kockica nije bila razlog za plač, već moje odbijanje njegovih zahtjeva. Moj maleni kraljević morao se naučiti nositi s frustracijom odbijanja, a to nije bilo ugodno ni za koga. Šlag na torti bilo je to što me je posljednje vrijeme znao nenadano lupiti nakon neke zabrane ili odbijanja. Toga je u ovim danima bilo i više. To me još više prestrašilo, jer nisam željela da mu lupanje bude način komunikacije, a vidjela sam da je na taj način izražavao svoje nezadovoljstvo. Lupio bi me, onda bih se ja postavila i rekla kako je to jako ružno i da sam sada jako tužna; ponekad bih otišla od njega i ne bih pričala; ponekad bih mu, kad bi počeo udarati više puta, čak i vratila udarac.

Pokušavala sam sve i čitala sve knjige na koje sam nailazila. U jednoj odličnoj knjizi pročitala sam kako je udaranje zapravo bijes koji dijete osjeća u trenutku kad se roditelj ne može nositi s emocijama svoga djeteta i sve mi se nekako posložilo. Pa da, ja se ne mogu nositi s time da je on ljut! Roditelj poput mene, u trenucima divljanja djeteta, prvo razmišlja o tome gdje je pogriješio. No, istina je da je to normalno dječje ponašanje i da će proći. Različiti temperamenti djece rezultiraju različitim oblicima suprotstavljanja. Djeca se uče nositi s odgodom svojih potreba, posebno ako ste bili vrlo pažljiv i brižan roditelj, koji je zadovoljavao sve djetetove potrebe, što je kod nas bio slučaj.

Razvijanje samopouzdanja i postavljanje zdravih granica ključno je u odgoju djece. Samopouzdanje djeteta razvijamo kada mu pružamo priliku da samo obavlja stvari te ga ohrabrujemo i usmjeravamo, razgovaramo o svojim i njegovim osjećajima te pohvaljujemo napredak. Očekujemo od djeteta da poštuje mjere opreza i time on postaje ravnopravan član obitelji. Zdrave granice vrlo su važne, jer postavljanje nejasnih granica može djetetu napraviti više štete od liberalnog odgoja u kojem granica nema. Kada nam je važnije mišljenje drugih ljudi oko nas i kada pokušavamo održati poželjnu sliku o djetetu, a time o nama samima, možemo napraviti velike pogreške vlastitim nedosljednim postupcima. Ako djetetu objašnjavam da se ne smije družiti s prijateljima, a potom nam na kavu stigne susjeda, dijete ostaje zbunjeno i u vlastitom konfliktu. Ako smo mi prihvatili ovu “karantenu", prihvatit će ju i djeca. U ovoj situaciji s “karantenom" velike izazove imaju roditelji starije djece, adolescenata, koja u toj fazi života imaju potrebu za suprotstavljanjem. Ipak, iako želi ići prijateljicama, igrati se s dečkima na igralištu ili otići na neko druženje, treba jasno reći: “Ne!". Naravno, možda će biti lupanja vratima, gunđanja, vikanja, plakanja…. No, proći će. Ovo je roditeljima odlična prilika da pomognu svojoj djeci u prihvaćanju granica, građenju strpljenja, razvijanju empatije, povezivanju sa svojim ukućanima. Mnogo je toga dobroga što nam ova situacija donosi. Posebno je vrijedno što ćemo prestati gurati probleme pod tepih te ćemo se s njima suočiti i svojoj djeci olakšati zdrav razvoj i stvoriti čvrste temelje za život.

Priča uvijek pomaže u svemu, a posebice terapeutska priča u kojoj likovi proživljavaju isto što i mi u stvarnom životu. Tako smo snimili priču vezanu za potres koju možete pogledati u nastavku. Možda pomogne i vama.

Tekst: Danijela Miklec, učiteljica, kolumnistica, voditeljica Fora priča za djecu svih uzrasta, vlasnica zeca BEzaBU

Tagovi: , ,

Pročitajte i:

Cindy Crawfors i kći Kaya

Zašto s godinama sve više nalikujemo svojim roditeljima?

Brojna istraživanja pokazuju kako vaša djeca mogu naslijediti i osobine koje ste naučili iskustvom, a…

Marin Čilić

Marin Čilić pokazao sinčića na 'svom terenu'

Hoće li maleni Baldo krenuti tatinim stopama?

porod

Što osjeća dijete kad prolazi kroz porođajni kanal?

Ovo slikovito pokazuje koliko je zapravo teško roditi!

Emotivno pismo mame koja je skoro izgubila dijete: 'Dugo sam krivila sebe...'

Misija četverostruke mame Desiree Fortin je kroz svoje objave, vlastitu ranjivost i iskustva, osnažiti druge…