Kako da nas dijete ‘brzo posluša’?

Djetetova nesuradnja uvijek je neki signal, a na odraslima je da otkrivaju te signale i pronalaze “kanale” suradnje

Prije svega voljela bih razjasniti ovaj pojam "poslušnosti". Držim se toga da djeca ne moraju biti poslušna u smislu da rade uvijek i samo ono što bismo mi htjeli. Poslušno dijete izrasta u poslušnu mladu osobu, poslušnog partnera, poslušnog zaposlenika, a kada je odrasla osoba poslušna i samo izvršava ono što drugi kažu, to uglavnom niti odgovara vještinama koje bi netko htio za svoje dijete, niti je poželjno i dobro za osobu. Dakle, ne govorimo o poslušnosti, već suradnji.

Odgoj je dugotrajan i zahtjevan proces. Prema tome "brza rješenja" uglavnom su neostvariva (kazna, prijetnja ili ucjena bi bili primjeri brzih rješenja, ali definitivno ne i primjer dugoročnih, odnosno poželjnih rješenja!). Ipak, kada je odnos između roditelja i djeteta dobro postavljen (kada se taj odnos bazira na ravnopravnosti, poštovanju, emocionalnoj bliskosti, sigurnosti..) u situaciji kada stvarno trebamo brzu suradnju djeteta, imamo pravo i mogućnost pozvati se na tu suradnju.

Ako roditelj uvažava dijete, zadovoljava njegove potrebe za pripadanjem i doprinosom, uključuje dijete u postizanje dogovora i pravila koja se tiču djeteta, prihvaća svaku djetetovu emociju, uvažava dijete čak i kada ne može uvažiti neku njegovu želju, daje djetetu pravo na pogrešku, potiče izgradnju pozitivne slike o sebi i ostale dugoročno važne komponetne razvoja, tada bi u "kriznoj" situaciji moglo biti dovoljno da kaže: "Molim te, ovog puta mi je jako važno da krenemo na vrijeme." Ili "Trebam tvoju pomoć".

Djeca žele surađivati sa svojim roditeljima.

Djetetova nesuradnja uvijek je neki signal, a na odraslima je da otkrivaju te signale i pronalaze "kanale" suradnje. Vezano za signale djetetove nesuradnje, to može biti od razvojnih kapaciteta (gdje mi trebamo prilagoditi svoja očekivanja i poučavati dijete), preko nesvjesnih pogrešnih uvjerenja (koja posljedično mogu rezultirati traženjem pažnje na nepoželjne načine), do nezadovoljenih osnovnih potreba (za pripadanjem i doprinosom). Naravno, postoji još puno mogućnosti, kao što je primjerice da je dijete gladno, nenaspavano i ostalo. Također, ne treba zaboraviti da djeca osjete kada smo mi oko nečeg nervozni. Obzirom da to ne znaju verbalno izraziti, oni to prenose ponašajno, a mi tome pridodajemo konotaciju "Kao da zna kad ne treba!".

Odnos je preduvjet i ključ suradnje.

Načini kako ćemo u nekom trenutku pozvati dijete na suradnju su često stvar trenutne domišljatosti (kreativnosti). Najbolja preporuka na ovu temu je da slijedite dijete, odnosno da koristite igru.
1. Smireno pitajte dijete za pomoć (preduvjet: izgrađen dobar odnos).
2. Predložite dogovor, kompromis (bez ucjena, ravnopravno).
3. Koristite djetetu blizak način: igru, zabavan način, predložite "super ideju" (u okviru onoga što trenutna situacija zahtijeva).

Tekst: Glorija Peranić, certificirana edukatorica roditelja; više savjeta za odgojne izazove potražite na Edukatorica za odgoj mrežama: Instagram, Facebook ili mailom edukacijazaodgoj@gmail.com
Fotografija: Shutterstock

Tagovi: djeca i poslušnost, Glorija Peranić, odgoj

Pročitajte i: