Kad se dijete razboli, mama postaje lavica!

Ljudi često trebaju neki lijek, kako bi znali da će zdravstveno stanje ići na bolje. Katkad zbog straha malo i izgube razum...

Inspiraciju za pisanje o ovoj temi imam svaki puta kada se moj sin razboli. Tako je bilo i nekoliko zadnjih dana. U utorak me teta u vrtiću nije iznenadila pozivom da Jakov ima temperaturu 38.5 C jer sam odmah ujutro znala da mi je čudan. Tu noć se budio i ujutro je imao staklaste oči. Nije imao povišenu temperaturu i nije se žalio na bolove pa smo otišli u vrtić. Jakov je bio miran i zaista vruć kada sam ga preuzela u vrtiću. Inače je jako aktivno dijete i, iskreno priznajući, godi mi kada ga bolest smiri, koliko god to na prvu čudno zvučalo. Takav miran i mazan postaje jedino u bolesti. Znam da me čekaju neprospavane noći, ali uživam u tim trenucima grljenja i nunanja.
Ne veselim se donošenju odluka. Čepići ili sirup? Ibuprofen ili paracetamol? Svaka tri sata ili svakih šest sati? Štreberska sam mama koja je pročitala stotine knjiga i rješavala dermatitis homeopatijom i liječenjem njegova uzroka probioticima i uljem jetre bakalara. Mama sam koja živi sama sa sinom pa mi u trenucima umora i panike nema tko reći “daj malo odmori i udahni, sve će biti u redu”. I kao takva mama uvijek razmišljam i kombiniram o dijagnozi i terapiji prije nego posjetim liječnika.
Iz dana kad nisam bila mama sjećam se priča kako doktori nisu učinili ništa, a dijete ima temperaturu 40 stupnjeva. Zgražala sam se nad tim pedijatrima u tom trenutku. Kako su mogli biti tako nemarni? Sigurno se djetetu trebalo nešto prepisati. Ove smo godine pratili priču o djetetu koje je umrlo uslijed obične dječje bolesti, gripe. Strašna tragedija za sve koji su bili dio nje. Mediji su popratili priču i svi su o tome imali neko mišljenje. Uglavnom - doktori su grozni! Na kraju čitave priče je doktorica, koja im je prepisala antibiotik, jedina službeno prozvana. Javnost je zaključila - jedina koja je reagirala i pomogla, dobila je kaznu! Opet zgražanje. Put do pakla popločan je dobrim namjerama. Tada sam zaključila kako ljudi često trebaju neki lijek, kako bi znali da će nešto ići na bolje. Znala sam i da je liječnica zaista pogriješila jer moja pedijatrica nikada nije prepisala antibiotik, a da nas prije toga nije poslala u laboratorij vaditi krvnu sliku. Vrlo bi često naša pedijatrica rekla kako ne vidi ništa i otpravila nas doma s kapima za nos. Ne bih bila zadovoljna, jer je moje dijete bolesno i ono treba lijek!

Nije u antibioticima sve!

Što sam se više informirala, sve sam bila sigurnija da je i bakterijsku upalu ponekad bolje preboljeti bez antibiotika. Teško je gledati dijete koje ima temperaturu 41 C, ali hajde, barem imaš kapi za nos, mudra je ta naša doktorica. Premda, ja sam te kapi uredno spremala u hladnjak i neotvorene bih ih bacala jer sam koristila dobru staru fiziološku otopinu.
Svoje sam mišljenje o našoj pedijatrici počela mijenjati. S početnog kako je sigurno nemarna, do toga kako je hrabra i iskusna.
Ovoga su puta naši problemi bili što je dijagnozu postavljala dežurna pedijatrica u suprotnoj smjeni te nam dala dvije moguće dijagnoze koje su nakon pretraga bile isključene. Naša je pedijatrica bila zbunjena i nije znala što bi s nama. Poslala nas je u specijalizoranu polikliniku. Jedna od dijagnoza se liječila antibiotikom. Preporučila je novo vađenje krvne slike. Po dolasku u polikliniku doktor nam je na temelju starih nalaza, iz kojih doktorica nije ništa vidjela, dijagnosticirao treću dijagnozu bez ikakvih novih pretraga. Majka lavica tada je već bila izvan sebe. “Dajte mi lijek” vrištalo je iz mene! Moj Baltazar je u glavi preračunavao i pitao doktora jedno obično pitanje na koje je taj doktor dao proturječni odgovor onome što sam kasnije čula u laboratoriju i time je moje povjerenje u njega bilo sasvim poljuljano. Bila sam toliko ljuta na njega što nije bio iskren da mu nisam vjerovala ni u tu njegovu dijagnozu. Zar je tako teško iskreno reći roditeljima koja je situacija, potrošiti dvije minute razgovora koji doslovno život znači? Moje je dijete cijelo to vrijeme slabilo, mršavjelo, bilo u vrućicama i stanje nije išlo prema oporavku. Nakon tri dana obilaženja doktora nismo imali niti dijagnozu niti lijek! To me iscrpilo više od temperature. Kao majka sam se osjećala neuspješno u namjeri da olakšam svome djetetu bolest. Tada sam se zapitala bi li mi zaista bilo lakše da smo bolesti dali ima? Sa sobom sam u glavi raščistila kako će i u slučaju bakterijske upale njemu s vremenom biti bolje. Nakon četiri dana, temperatura je pala, prije nego što smo dobili potvrdu dijagnoze.
Možda bi sve bilo drugačije da su svi uključeni pedijatri bili sasvim iskreni, a možda bi i dalje ludjela jer lijeka nema, a moj dječak ima vrućicu. Kad dijete nema povišenu temperaturu sam razumna i obrazovana mama, ali kad "zakuri", dajte mi lijek!


Tekst:
Danijela Miklec, kći, učiteljica, mama u jednoroditeljskoj obitelji, vlasnica zeca BEzaBU

Foto: Profimedia

Tagovi: , , , ,

Vezano uz temu

Radionice za djecu: Fora priča superjunak

Naša kolumnistica Danijela Miklec puna je kreativnih ideja,…

Fora priča - Superjunak

Nova vrsta radionica za djecu u centru Zagreba…

Pročitajte i:

Kako potaknuti dijete da se ohrabri i suoči sa strahovima?

Čak sedam važnih poruka za život djeca mogu naučiti iz ove knjige koja je ušla…

djevojčica mjeri visinu

Zašto je na vrijeme potrebno prepoznati poremećaj rasta

Nadoknaditi zaostatak rasta moguće je tijekom prve tri godine djetetova života, no - nažalost -…

Ponovno rast broja oboljelih od koronavirusa, a Capak otkrio i planove za otvaranje škola na jesen

U susjednoj Srbiji od koronavirusa je umro do danas potpuno zdrav mladić, rođen 1994. godine.…

Upoznajte žene koje stoje iza Vježbaonice sreće, mjesta gdje djeca 'rastu' i postaju smireni i ispunjeni ljudi

S obzirom na to da obje vjeruju kako je biti sretan vještina koju možemo vježbati,…