Moje maleno pile nedavno je napunilo četiri godine. Zvrkast i radoznao kakav je, bez problema iznosi svoje stavove, pitanja i mišljenja. Ova priča započinje prije davnih pola godine ili malo više. Ujutro smo odlazili u vrtić i ja sam se spremila za posao. Moja šminka s tugom me gledala s police, jer sam ju već neko vrijeme zapostavljala. Sve te lijepe sjajne kutijice čekaju me da im se posvetim kad budem imala vremena, ali i volje. Sasvim su slučajno preživjele u kupaonici po povratku iz rodilišta kada sam ih u nedostatku mjesta za sve kremice, gaze, fiziološke, cjevčice za usisavanje nosa i ostala čuda poželjela baciti. Što će mi to više ikada?! Baš me briga za šminku, kakve gluposti!

Toga sam ih jutra zaobilazila, kao i mnogih mjeseci ranije, jer nisam imala strpljenja i vremena raditi to s ljubavlju, a drugačije mi se nije niti dalo. Koristila sam šminku u prvim mjesecima povratka na posao kako bih prekrila podočnjake i dodala rumenilo u obraze. S vremenom sam shvatila da nemam za to vremena i da mi je odmor važniji, začudo, ten se sam od sebe prilagodio i odustao od traženja pudera. Možda mi je dobro došao i čest boravak na zraku u parku. Moj sin bio bi oduševljen kad bi me vidio našminkanu, onda bi došao do mene i poljubio me. Zamislilo me to jer on nije bio izložen medijima i ženskim časopisima, a ipak mu se našminkano lice svidjelo. Zabrinula sam se kad je počeo koristiti moju četkicu za rumenilo i oponašati poteze šminkanja. Živimo sami pa nije imao priliku oponašati tatino brijanje. Tradicionalna Danijela u meni je zavrištala od straha, pa se to pridružilo popisu  - Zašto ne šminka na mome licu.

Vratimo se mi na ono jutro polaska u vrtić. Umjesto šminkanja, stavila sam parfem i počešljala se. Kada sam stavljala sina u autosjedalicu odjednom je rekao: „Mmm.. mama kako lijepo miliseš“. Ja sam živjela na krilima te rečenice još tjedan dana. Kakav iskren i lijep kompliment iz usta meni najvažnijeg bića. Predivno dječje i iskreno. Bez nekih sakrivenih manipulacija u pozadini tog komplimenta.

No, kao što je osjetilo počelo raditi i otkrivati lijepe mirise, tako je počelo reagirati i na one loše. Krenulo je njegovim nakašljavanjem na povraćanje kad bi došao na WC. Tražio me da uključim neke ventilatore ili špricam mirise kad bi obavljaju onu dužu nuždu.  Jednom je na bazenima tati povratio po leđima nakon odlaska na WC, a javni bazen na Jarunu bio je situacija godišnje krize jer nikako nije želio u njega ući, čak i po cijenu obavljanja posla u gaćice. Moram priznati da ga sasvim razumijem. Nedavno sam u razgovoru s prijateljicom zaključila kako se i njenoj petogodišnjakinji događaju izjave vezane uz mirise. Odakle su ti mirisi stigli baš negdje oko treće godine i gdje su bili kad sam prematala pelene u vremenu kad je hrabro jeo i sve je to završavalo u pelenama.

Kako mi je poklonio kompliment tada u autosjedalici, tako me jednoga popodneva istuširao kad sam mu prišla, tek probuđenom i još malo grintavom, a on me odgurnuo i rekao mi: "Smrdiš, makni se!“

U čemu sam pogriješila, pitao se moj ego-roditelj u meni. Sve sam učinila prema srcu i uputama stručnjaka, nikada ovako nešto nije čuo od mene. Slomila sam se. No, tada sam se sjetila sebe u toj dobi kad mi se gadilo jesti kod jedne bake, ali i kasnije, u trudnoći. U prvom sam tromjesečju trudnoće mogla prolaziti hodnikom zgrade samo držeći zatvoren nos, a cipele su sve stajale na balkonu jer mi je užasno smrdjela guma i plastika na njima. Dobila sam svoju malu visokopodražljivu kopiju.

Idući puta kada sam, gledajući ga kroz trepavice kako se ujutro meškolji u krevetu i kupujući još malo mira i tišine, vidjela kako se okrenuo prema meni i ponjuškao mi usta, napravivši bolnu grimasu, samo sam se nasmijala i prihvatila da mi je zadah ujutro grozan.

Tekst: Danijela Miklec, učiteljica, kolumnistica, voditeljica Fora priča za djecu svih uzrasta, vlasnica zeca BEzaBU

Fotografija: Shutterstock