Često u stručnoj literaturi čitamo o načinima na koje možemo poboljšati komunikaciju s djetetom, o prepoznavanju emocija, rješavanju sukoba, asertivnosti i slično, no rijetko nalazimo savjete i preporuke za prepoznavanje vlastitih uvjerenja koja pokreću naše misli i ponašanja pa se tako onda održavaju na naše emocije i tijelo.

Što kada nam kap prelije čašu, kada nam se zacrni pred očima, kada mislimo da nemamo kontrolu nad samima sobom jer se dijete ne ponaša kako želimo? Za te minute gubitka zdravog razuma nitko nema rješenje osim nas samih. Zašto tada mislimo da smo grozni, imamo grižnju savjesti, ne želimo se zapravo tako ponašati? Dobra je vijest da možemo naučiti kontrolirati, odnosno smanjiti trenutke gubitka razuma i njihovo trajanje. Kako? Pripremanjem za njih.

Nedavno sam imala jutarnju dramu sa svojom trogodišnjakinjom. Dala sam joj dovoljno vremena za spremanje (45 minuta), bila je vrlo spora (hodala je u kupaonici najsitnijim i najsporijim koracima dok sam je gledala i u sebi brojila do 10 kako je ne bih požurivala da se ne naljuti) nakon čega sam je pitala može li se požuriti. Nije se obazirala na pitanje. Nekako se dovukla do sobe, krenula sam je presvlačiti kako bih je požurila, na što je uzvratila vikanjem, ljutnjom i zahtjevom da želi sama. Kada sam je pustila samu, rekla je da joj pomognem, na što sam joj rekla kako je htjela sama pa neka sada i nastavi. Ostalo je samo lavina mojih i njezinih ispada emocija. Njezino vikanje, moje vikanje, njezine suze, moje ucjene, put do vrtića u suzama i tišini te rastanak u ljutnji i požurivanju.

Eh, sada…. Krenimo ispočetka. Najprije sam ja imala IDEJU kako SEBI olakšati dajući joj puno vremena prema MOJOJ PERCEPCIJI vremena. Na temelju toga OČEKIVALA sam njezino ponašanje KAKO JA ŽELIM. Kada se to NIJE DOGODILO, uspijevala sam održavati mir na neko vrijeme. Ponovni moji POKUŠAJI NAVOĐENJA DA SE PONAŠA KAKO ŽELIM rezultirali su njezinim odbijanjem i ljutnjom. Kako NISAM OČEKIVALA njezino takvo ponašanje, odlučila sam se za ponašanje koje nas je još više udaljavalo. Najprije, dijete apsolutno nema pojam o vremenu. Drugo, ovakve su situacije kod nas rijetke i normalno je da se događaju. To ne znači da smo loši. Možemo biti i bolja okolnost za dijete, ali to samo mi možemo promijeniti neovisno o djetetovu ponašanju.

Iako ZNAM DA NE MOGU DIJETE NATJERATI ni na što (kao niti jednu drugu osobu), ponekad se vratim u to uvjerenje. Svoje postupke promatram kao ispravne i logične pa to očekujem i od djeteta. A ono je u sasvim drugom svijetu. Ono što nas udaljava je ponavljanje naših postupaka za koja vidimo da nemaju utjecaja. Dokle god vjerujemo u ispravnost svojih postupaka i moć da dijete natjeramo na promjenu ponašanja, dotle ćemo narušavati naš odnos.

'Imam problem s onime što činiš i mislim da trebam promijeniti to što radim jer inače nikada nećemo riješiti taj problem', Glasser

Ono što nam može pomoći jest analiza naših postupaka i naših želja. Jesmo li mogli drugačije i jesmo li pokušali drugačije? Što nam je u interesu: tjeranje pravde i naše volje ili približavanje djetetu? Smatramo li da smo uvijek u pravu. RODITELJI ČEŠĆE NARUŠAVAJU GRANICE DJETETA NEGO DIJETE GRANICE RODITELJA. Nakon što se ovakvi događaji odviju, dobro je s djetetom razgovarati o tome: reći svoje emocije, upitati dijete o njegovim emocijama, pitati dijete za savjet ili za drugačiji izbor ponašanja, istaknuti ljubav, brigu i vlastite pogreške. I, naravno, odrediti granice. Reći 'ne'.

A grižnja savjesti… ona je dobra jer pomoću nje analiziramo svoje postupke. No grižnja savjesti, ako ne rezultira promjenom ponašanja, samo je utjeha nama samima za naše postupke. Učestalim promišljanjem, mijenjanjem svojih ideja kako bi trebalo biti i prema tome svojih očekivanja, doći će do promjene naših misli i ponašanja. Kontrolom misli i ponašanja dolazi do promjene emocija.

Emocije ne vladaju nama: zapitajmo se kako razmišljamo jer se prema tome i osjećamo. Ako osjećamo da ljutnja izbija iz nas i da je ne možemo kontrolirati, zapitajmo se što je prethodilo tome: naša očekivanja od djeteta, zacrtane ideje od kojih ne odustajemo, naše uvjerenje da se roditelja treba slušati i pokoriti mu se. Prisjetimo se: dijete će se prema nama ponašati onako kako vidi. Ako vičemo – vikat će na nas, ako udaramo – udarat će i dijete, ako ucjenjujemo – dijete će ucjenjivati… Zapitajmo se kakva smo okolnost za dijete i što možemo drugačije. To ne znači da ćemo dijete natjerati na drugačije ponašanje ako mi promijenimo svoje. To znači da ćemo možda postati zadovoljniji svojim novim postupcima i svojom ulogom roditelja.

Tekst: Sara Novak

Foto: Shutterstock