Djeca pokazuju svoje osjećaje, a mi ih ušutkavamo i ukalupljujemo

Budemo li u učionicama i dalje očekivali mir, tišinu i disciplinu, djeca će biti sve buntovnija. Javna je tajna da učitelji i profesori često svaku novu generaciju gledaju kao lošiju i razmaženiju. „Teško se s njima izlazi na kraj. Ne prihvaćaju opći autoritet.“ Zašto bi ga i prihvatili? Prihvaćamo li mi autoritete bez njihova preispitivanja?

Majka sam i učiteljica. Nalazim se u dvije uloge važne za razvoj djetetovih vrijednosti, stavova, modela ponašanja i osjećaja koje ima. Iako sam završila fakultet, najveći sam dio svog razvoja mogla zahvaliti brojnim pročitanim knjigama i predavanjima izvan sustava obrazovanja. Interes za dijete povećao se kada sam i sama postala majka i shvatila koliko su djeca zapostavljeni članovi društva. Ona često bolje razumiju svijet u kome živimo od nas samih. Puna su energije i entuzijazma. Kada su sretna – skaču i vrište, ako su ljuta – viču, bacaju se na pod ili grizu. Pokazuju svoje osjećaje, a mi odrasli ih putem ušutkavamo i ukalupljujemo.

Prva je socijalizacija odlazak u dječji vrtić. Boravak tamo je najčešće djeci ugodan, posebice kada je tu neka teta koja se također sama usavršavala i koja zaista voli djecu i svoj poziv. Djeca u vrtiću uče kroz razne oblike poticajnih igara te je sve puno boja i igračaka. Pjevaju se pjesmice i pričaju priče. Mašta je glavni alat rasta djeteta.

Od početnog ushićenja do negodovanja zbog škole

Djeca koja se pripremaju za odlazak u prvi razred škole uzbuđena su i sretna. Vesele se školi i svemu što ih očekuje. Nakon nekoliko mjeseci, krajem prvog razreda, velika većina djece više ne voli ići u školu. Kada svoje petaše pitam vole li ići u školu, jednoglasno zabruje: "Ne!"

Nije ni čudo da ne vole. Do jučer su se u vrtićima igrali i stvarali, a sada u školama sjede u klupama nekoliko sati. Pišu, računaju i tek ponekad kreativno stvaraju ili igraju graničara. Jedva dočekaju sat tjelesnog odgoja, likovne kulture ili neku izvannastavnu aktivnost na kojoj sjede u krugu i izrađuju razne predmete od recikliranog materijala. Gdje je nestala igra pitaju se djeca, pitaju se roditelji, a pitaju se i brojni učitelji.

Neki mi je dan kolegica ispričala kako njena prvašica voli učiteljicu iz vjeronauka jer se s njima na satu igra lutkarskih predstava. Svoju učiteljicu, kako joj je malena objasnila, ne voli, jer stalno moraju biti tiho i mirno sjediti.

Iz stalnog pokreta u pasivno sjedenje

Prelaskom iz vrtića u školu, djeca dožive stres. Prolaskom u više razrede od njih se očekuje još više discipline i mira. Kao roditelj i učitelj intenzivno razmišljam o školama u kojima se provodi neki oblik alternativne pedagogije. U takvim je školama igra i dalje vrlo važna kao alat u učenju. U državnim školama se nekada na tehničkome pililo i rezalo, danas se uči o strojevima i alatima. Moji učenici imaju najveće poteškoće zadržati pažnju 6. sat na tehničkome, prepisujući u bilježnicu što za idući sat treba naučiti.

Poslušna djeca nemaju velikih poteškoća s praćenjem takve nastave. Putem su negdje naučila da će dobiti pohvalu ako prate program i uklope se u zadano. Hoće li takva djeca biti budući inovatori? Na djeci je da pomiču naše granice, da ih dovodimo pred izazove, da im pružamo nova iskustva i doživljaje. Djeca su po prirodi znatiželjna. Samopouzdano dijete je glasno, aktivno, postavlja pitanja, suprotstavlja se, traži izazove i mašta. Budemo li u učionicama i dalje očekivali mir, tišinu i disciplinu, djeca će biti sve buntovnija. Javna je tajna da učitelji i profesori često svaku novu generaciju gledaju kao lošiju i razmaženiju. "Teško se s njima izlazi na kraj. Ne prihvaćaju opći autoritet." Zašto bi ga i prihvatili? Prihvaćamo li mi autoritete bez njihova preispitivanja?

Optimistična sam kad gledam novu generaciju učenika i mladih ljudi. Kreativni su, glume, pišu, izrađuju, imaju stotine pitanja o najrazličitijim temama. Vidim svjetlo na kraju tunela gledajući i mlade kolege. Sve je više onih koji uživaju u svome poslu, koji cijene i poštuju učenika kao sebi ravnoga te koji se trude osmisliti nastavu kako bi učenicima pružili dovoljan izazov i priliku za rast.

*************

Nove Fora priče za djecu održavaju se 28. 9. 2019.

Vjerujemo da djeca već jedva čekaju čuti nove priče koje predstavlja Danijela Miklec. Sljedeći termin je u subotu 28. 9. od 10 do 10.45 u Relax Kids 4 All centru u Kukuljevićevoj 15 u Zagrebu (nedaleko Britanca). Prijave su obavezne na mejl: foraprica@gmail.com ili u inbox FB Fora priča stranice. Broj mjesta je ograničen.


Tekst:
Danijela Miklec, učiteljica, kolumnistica, voditeljica Fora priča za djecu svih uzrasta, vlasnica zeca BEzaBU
Foto: Profimedia

Tagovi: , , ,

Vezano uz temu

Kako je prošao prvi dan povratka u školu? "Super, tata!"

Sat pokazuje 7:36. Dolazim sa sinom pred školu,…

učenje matematike i jezika kroz igru

10 načina kako djecu kroz igru potaknuti na učenje matematike i jezika

Kakva god ova školska godina bila, bliži joj…

Pročitajte i:

10 gadgeta koji olakšavaju život mamama

Vremena kad su elektronski gadgeti bili gotovo isključivo muški teritorij odavno su iza nas -…

Usvojili dijete s autizmom pa ga nakon tri godine vratili

Izvor: Story.hr Američka youtuberica, Myka Stauffer, koju na spomenutoj platformi prati preko 700 tisuća ljudi,…

Što raditi s djetetom kod kuće? 10 preporuka kako to vrijeme provesti zanimljivije i konstruktivnije

I dok se zabavljate kod kuće možete usvojiti korisne navike za čitav život, poput važnosti…

"Upomoć, moja beba plače!"

Bebin plač za mnoge je roditelje velika nepoznanica. Za roditelje je naročito stresno kad je…