mama i dijete
Autor:

Djeca nisu naši spasitelji niti naši tješitelji!

Život je sklop različitih iskustava, kako dobrih tako i loših... Nije rijetko da roditelj, kada se nađe pogođen nekom životnom situacijom, potraži svoj spas i izlaz u djeci. No naša kolumnistica Sara Novak progovara o tome koliko može po dijete biti loše ako roditelj svoje probleme ne rješava sa sobom, nego životno nezadovoljstvo kompenzira odnosom s djetetom

Neki sam dan, u razgovoru o odgoju i životu nakon razvoda, naišla na sugovornikovu popriličnu uzrujanost i iščuđavanje što na svoju cjelokupnu trenutnu situaciju gledam mirno, bez borbe i sažalijevanja. Osoba, koja mi je iznosila argumente ‘kako bi trebalo biti’, podsjetila me na mlađu mene, onu koja je postojala prije skoro četiri godine.

Podsjetila me na roditelje koji žele jednostavan i normalan život (koji je samo u njihovoj glavi) po svaku cijenu. Pa i po cijenu djeteta. Ranije sam pisala o otuđenju djeteta od roditelja, što je zapravo emocionalno zlostavljanje djeteta zbog neispunjenih očekivanja roditelja koji je povrijeđen. Otuđenje se u stručnoj literaturi spominje u kontekstu razvoda. No često susrećem roditelje kojima, neovisno o razvodu, dijete služi kao spas, utjeha ili oružje za pokušaj promjene drugog roditelja.

Roditelji često svoje dijete odvode stručnjacima kako bi ih isti ‘popravili’. Često zaboravljamo da su roditelji prva i primarna okolnost za dijete. Time su i vrlo važna okolnost za djetetov normalan cjelokupni razvoj.

Iz onoga što smo mi, kao roditelji, učili tijekom života i na temelju iskustva koja smo stekli, stvaramo ideje za svoje dijete: o načinu na koji se ponaša, oblači, uči, s kime se druži, koju hranu jede, koliko pomaže u kućanstvu, u što vjeruje… Kada nam stvari ‘izmiču kontroli’, odnosno kada se dijete ne ponaša baš kako smo zamislili, krećemo u pokušaje dokazivanja i ispravljanja ili pak za sebe mislimo da nismo uspjeli i da smo nemoćni. Tada, ponekad, posežemo za spomenutim stručnjacima, a ne vidimo da smo problem zapravo mi sami sebi i naše neispunjene ideje.

Tako, kada nam se dogode neugodna i bolna iskustva, dijete nam postaje krivac, sredstvo utjehe ili manipulacije. Iz toga onda proizlazi da ‘ne znamo što bismo još mogli učiniti kako bi se dijete drugačije ponašalo’, se ‘osjećamo bespomoćnima u nastojanju dokazivanja ispravnog’, da vjerujemo kako ‘nismo uspjeli u svojoj roditeljskoj ulozi’. Ili, pak, s druge strane, nastojimo preobratiti (bivšeg) partnera na način da spominjemo kako je djetetu teško i bit će mu loše ako se drugi roditelj ne promijeni (opet po našoj ideji).

Dijete nam postaje tješitelj kada na život gledamo kao na valovito more ili križni put, kada smo usamljeni i jedino što mislimo da imamo jest dobar odnos s djetetom. Često takva razmišljanja zvuče poput: ‘Imam jedino svoje dijete’, ‘Ostali smo samo ti i ja’, ‘Barem me ti razumiješ’, ‘Što ću kada odeš’ i slično.

Djeca nisu produkt našeg odgoja ili naš projekt kao što nisu u ulozi onih koji nas trebaju tješiti kada nam je teško ili u ulozi onih koji govore što bismo trebali učiniti. Nisu u ulozi naših spasitelja niti služitelja. Kada posežete za njima kao slamkom spasa, upitajte se što je to što vam nedostaje. U kojem području života ste nezadovoljni? Gradite li na taj način ili lomite svoj odnos s djetetom?

Dijete nije u ulozi zadovoljavanja potreba roditelja. Odrasli su oni koji imaju više životnog iskustva, ali to znanje ne znači nužno i posjedovanje ključnih životnih vještina poput kontrole emocija, asertivnosti, razumijevanja djetetova i vlastita ponašanja, mentalnog uvida i slično. Djeca, koju učimo da nas pridržavaju (jer vjerujemo da smo nemoćni), ponekad u budućnosti pridržavaju sve ostale umjesto sebe. Pronalaze svrhu u služenju umjesto u osobnom zadovoljstvu uz druge. Potežu za svojim slamkama spasa umjesto biranja vlastita zadovoljstva na drugim, pogodnijim mjestima za sreću i razvoj. Pokušavaju zadovoljiti tuđe ideje i zacijeliti rane, osjećajući neprestanu prazninu jer u tome ne uspijevaju.

Ovdje nije riječ o ispravnom i lošem, kao što odgoj djeteta nije uvjet za ponašanje djeteta u budućnosti.

No kada se sljedeći put zabrinemo za djetetovo (nepoželjno) ponašanje li posegnemo za utjehom, prisjetimo se što bismo mogli mi najprije sami sa sobom riješiti i gledamo li na djecu kao na podređene i ‘male’ ili sposobne, samostalne osobe koje mogu naučiti kako birati sreću i zadovoljstvo.

Tekst: Sara Novak
Foto: Shutterstock

Tagovi: ,

Pročitajte i:

ručno izdajanje

Ručno izdajanje je vještina koju vrijedi svladati: Donosimo i upute kako!

Manualno ili ručno izdajanje vrlo je korisna vještina, pogotovo ako ste nova mama i još…

beba u peleni

Kad je pelena 'prečista': Kako pomoći bebi koja pati od zatvora?

Ako je pelena vaše bebice nekoliko dana samo ispunjena mokraćom, bez traga stolice, naravno da…

mama i dijete na wc-u

'Dijete zuri u mene i kad sam na WC-u. Uf, zar roditelj ne može imati baš nimalo privatnosti?'

Neobično je, neugodno, pa čak i čudno. No, vjerovali ili ne, vašem je 2-godišnjaku ili…

slobodna igra

5 razloga zašto bi slobodna igra trebala postati važan dio djetetova dana

Jedno je od većih iskušenja modernih roditelja - kada je raspored njihove djece pretrpan organiziranim…