
Bonding – pletenje povjerenja
U našoj je ljudskoj biti potreba za znanjem. Znanje i načini kojima dolazimo do nj su ono što nas razlikuje od svih drugih živih bića. Stoga, ako povjerujemo da djeca ne žele učiti, na potpuno smo pogrešnom tragu
Bonding. Povezivanje na onoj unutrašnjoj razini. Pokušavamo, ja i moji petaši, ali često negdje kihnemo i kašljucnemo. Iako, primijetila sam da njihove oči sve češće gledaju u istome smjeru i otkrila sam da mi vjeruju. Možda samo učitelji mogu sa sigurnošću poznavati onaj opipljivi osjećaj kad znaš da sva ta malena bića bez ikakve zadrške vjeruju što si im rekla. Možda samo učitelji. A možda i ne svi učitelji. Taj bonding ima trajnu vrijednost, ali nije ga jednostavno isplesti. Mi još pletemo.
A ima nas svakakvih - učitelja. Ima, zaista, onih učitelja koji uopće ne promišljaju o njima, o djeci. Ja sam po tom pitanju jako osjetljiva, i na vanjske i na unutrašnje podražaje. Pikne me ako osjetim da učitelji ne promišljaju o – zašto, o svrsi onoga što rade i pikne me ako ne promišljaju o njima, o osjećaju i razlogu koji vodi tu djecu. Ja uvijek želim biti učenica, kao što su i oni. Samo tako učimo, jedni od drugih. Nekako, učiteljima koji ne uče od djece, jer ih ne vide, jer su im samo mehanički posao, jer ne znaju za bonding… ne vjerujem. U našem krugu, svi smo i učenici i učitelji i djeca.
Naravno, granice postoje. U razredu je jasno tko je tko, tko je odrasla osoba, a tko dijete. U razredu postoji ta podjela, ali ona nije nametnuta i nije kruta ili umjetna. Ne bi smjela biti. Jer kada jest, onda su učenici brojke u čije se unutrašnjosti utrpavaju činjenice i podatci, bez smisla, bez volje, bez potrebe. A itekako postoje razredi i nastavni sati gdje su učenici djeca velikih očiju, željna učenja, motivirana za istraživanja, pitanja, povezivanja, razigrana i vesela, s jasnom unutrašnjom potrebom da postoje, da pitaju, da budu. Djeca žele učiti. Žele znati. Žele biti ono što jesu. Tko god tvrdi da je djeci napor ići u školu, ne promišlja o djeci zaista. U našoj je ljudskoj biti potreba za znanjem. Znanje i načini kojima dolazimo do nj su ono što nas razlikuje od svih drugih živih bića. Stoga, ako povjerujemo da djeca ne žele učiti, na potpuno smo pogrešnom tragu.
Najgore je ako djeca uče “jer moraju”
Učenici,
vjerujte
mi,
žele
učiti,
a
učitelji
ih
na
to
moraju
potaknuti.
Vjerujem
da
su
učitelji
samo
usmjeritelji,
one
zvjezdice
koje
svijetle
i
u
koje
gledate,
ali
si
mislite
svoje.
E,
takvi
bi
učitelji
trebali
biti!
Puno
je
onih
koji
jako
puno
znaju
pa
misle
da
i
njihovi
učenici
moraju
jako
puno
znati.
I
misle
da
je
dovoljno
reći
im
kako
je
nešto
važno
pa
će
svi
pohrliti
to
naučiti
i
znati,
jer
je,
eto,
važno.
Krivo!
Ako
učenicima
ne
objasnite
zašto
je
nešto
potrebno
znati,
ako
im
primjerom
ne
pokažete,
ako
im
motivacijom
ne
p(r)obudite
misao,
maštu
ili
znanje,
sve
to
onda
ostaje
na
onoj
razini
-
trla
baba
lan.
Onda
uče
jer
moraju.
Ja
tako
ne
vjerujem
u
moranje
i
argumente
"zato
jer
je
to
tako!"
i
nikada
neću
biti
dobar
robot.
I,
čak
i
ako
mi
potkrešu
krila,
ja
ću
razviti
nova.
A
djeca
su
ista
takva
-
znatiželjna,
željna
učenja,
maštovita,
čarobna
i
pravična.
Djeca
nisu
roboti.
I
zato
bih
ja,
da
živimo
u
idealnom
svijetu,
voljela
da
svi
učitelji
budu
zvjezdice
koje
svijetle.
Zar je sat već završio?
U
svojoj
sam
učionici,
i
u
svojim
razredima,
primijetila
niz
naoko
sitnih
pojedinosti
iz
kojih
mogu
iščitati
da
imamo
bonding
na
onoj
unutrašnjoj
razini.
Na
primjer,
kad
učenici
na
hodniku
pitaju
što
ćemo
danas
raditi
i,
kad
dobiju
odgovor,
vesele
se
kao
da
su,
u
najmanju
ruku
dobili
tri
petice
odjednom.
Ili
kad
me
dočekaju
sjedeći
u
našem
čitačkom
kutku.
Nema
puno
znanosti
u
tom
sjedenju,
ali
ima
puno,
puno
povjerenja
-
oni
se
tamo
osjećaju
dobro.
Ili
kada
pred
kraj
sata
ustvrde:
"Pa
kak’
je
opet
tak’
brzo
prošao
sat?!".
Ili
kad
me
dočekaju
s
rječnicima
i
pravopisom
na
stolu.
(E,
to
su
moje
male
ljubavnosti.)
Mi,
u
učionici
Hrvatskoga
jezika,
imamo,
naravno,
policu
s
jezičnim
priručnicima.
Rječnik,
pravopis
i
gramatika
ne
skupljaju
prašinu,
nego
se
koriste.
Ponekad
pomislim
da
je
to
ravno
malome
čudu
-
jer
je
postalo
tako
normalno
u
rječniku
pogledati
značenje
neke
riječi
ili
potražiti
kako
se
nešto
piše…
Da,
normalno
je,
ali
dajte
se
osvrnite
oko
sebe
i
prebrojite
koliko
ljudi
zaista
zna
čemu
služe
priručnici!
Nisam
im
rekla
-
tražite
riječi.
Nisam
im
rekla
-
imaš
u
pravopisu.
Pokazala
sam
im
svojim
primjerom,
tražeći,
služeći
se.
I
-
sad
ga
stave
na
svoj
stol,
da
im
je
pri
ruci,
ipak
je
priručnik
-
jel
tako?
Ili
kad
pohrle
u
razred
da
prvi
uzmu
rječnik
s
police,
za
svoj
stol.
Ili
kad
odluče
sa
svima
podijeliti
tužniju
priču,
bolnije
iskustvo,
nešto
što
neće
izazvati
smijeh
i
radost.
Onda
čitam
povjerenje.
Ne,
onda
smo
ono
što
trebamo
biti
-
bića
koja
si
vjeruju,
koja
se
poštuju,
koja
dijele
istu
ljubav.
Ili
kad
mi
kažu
-
Boli
Vas
glava?
Dajte
nam
zadatke,
mi
ćemo
raditi…
Ili
kad
mi
prije
sata
po
ploči,
svim
raspoloživim
kredama
u
boji,
napišu
neke
lijepe
i
prijateljske
riječi…
Krug
povjerenja
A u petom smo se razredu povezali sjedeći u krugu. Nakon što smo satima razvijali razredna pravila i stalno ih brusili ne bismo li dobili ono što je zaista važno, na jednom smo satu razrednika sjeli u krug i igrali se. Pogađali smo, postavljali pitanja, smijali se glasno i mozgali, mozgali, mozgali… Da ne bi bilo zabune, nismo se mi samo igrali, takvošto padne napamet samo površnima. Često kažem svojim učenicima da jako dobro znam što i zašto nešto radimo te da oni ne moraju brinuti o tome. I znam. Na primjer, igrajući se u krugu konačno smo izgradili bonding, postali smo ravnopravni i moji su učenici jednostavno i prešutno odlučili isplesti čvor do kraja. Znala sam to sljedećega dana kad su se svi odjednom na hodniku okupili oko mene da bi mi ispričali jednu anegdotu. Jednu malu, a tako veliku anegdotu iz njihova školskoga života. I znate kako pričaju? Svi odjednom!
I tako… povjerenje raste iz dana u dan. Istoga mi je dana moj sin gimnazijalac ispričao kako je bilo odlično na jednom nastavnom satu, nakon kojega su još sat vremena, putujući tramvajem, raspravljali o temi sa sata. Rekao je kako su najbolji oni sati nakon kojih imaš potrebu nastaviti raspravu. I onda si mislim - jedan petnaestogodišnjak osjeća pozitivnost dobre motivacije, gradi znanje, a da ni ne zna, on, koji je kao veliki, pa kako neće onda oni moji mali, koji ne promišljaju tako, nego samo gledaju velikim očima i upijaju, mozgaju, dijele i stvaraju trajne veze. Sve što učimo - važno je. Nešto malo više, nešto malo manje. Znanje je važno. Ali važno je i povjerenje, osjećaj pripadnosti, opuštenost, motiviranost za dalje i više, razumijevanje, radost. Bonding. Bez toga (p)ostajemo roboti, oni koji ne misle.
Tekst:
Majda
Tometić,
prof.
hrv.
jez.
i
knjiž.,
učiteljica
Hrvatskoga
jezika
u
osnovnoj
školi
Foto:
Profimedia;
privatni
album
Tagovi: bonding, kolumna, Majda Tometić, motivacija, povjerenje, škola, učenje, znanje
Vezano uz temu

Ministar Fuchs i epidemiolozi: Tko bi mogao u školu od sljedećeg tjedna?
Prvo polugodište je počelo, dosad su niži razredi…

Kojih 6 igara pomaže djeci u razvoju njihovih životnih vještina?
Jedna od stvari zbog kojih volimo djetinjstvo je…

Školovanje kod kuće: Učinite ga što je moguće lakšim i zabavnijim!
Za mnoge je roditelje ova školska godina bila…

Ministarstvo donijelo novu odluku o zimskim školskim praznicima
Prema odluci Ministarstvo znanosti i obrazovanja zimski školski…
Pročitajte i:

Odgojne metode bez korištenja kazne i nagrade!
Odgojno djelovanje nipošto ne bi trebalo počivati na metodi kažnjavanja i nagrađivanja djeteta. No što…

Trudnice i snovi: 'Sanjala sam da sam vratila bebu u trbuh, što mi govori moja podsvijest?'
Snovi tijekom trudnoće mogu biti vrlo intenzivni, ali i vrlo neobični. No svi su snovi…

Čestitke poznatih muškaraca ženama: Hvala što uvijek dajete tako puno. U svim ulogama koje preuzimate...
Pronašli smo čestitke ženama na Dan žena koje su im uputili neki poznati muškarci! Od…

Nije više curica, a nije još ni žena: Prva menstruacija i kako pomoći vašoj djevojčici u najosjetljivojoj fazi života!
Često obraćamo pozornost na fiziološke promjene u pubertetu, no u glavi naših malih djevojčica također…