Ne volim generaliziranje. Niti u jednoj kategoriji, a osobito kad se generaliziraju djeca. Prečesto se čuje kako su današnja djeca „ovisnici o tehnologiji“. Najviše to možete čuti od onih koji žive na društvenim mrežama, komunicirajući isključivo preko instagrama, twittera i ne znam čega sve ne. U 21. stoljeću, kad je toliko toga dostupno, bilo bi zaista smiješno pomisliti kako će se djeca opirati dobu u kojem rastu i razmišljati poput prošlih generacija koje su rasle u sasvim drugačijem vremenu. Istina je da svaka faza nosi nešto lijepo, no ponešto i odnese u zaborav. Nasreću ili nažalost, tko smo mi da o tome sudimo? To je jednostavno tako. Evolucija? Napredak? Život?

Ono što me žalosti je količina iskorištavanja te tobože „ovisnosti“ tolikih među nama. Daj im mobitel u ruke, play station ili laptop i možeš što hoćeš. Oni su u svom svijetu, a mama ima vremena za gledanje turskih sapunica, instagramiranje (ne znam uopće jel' postoji ova riječ?!) i kritiziranje svega oko sebe. Pa i svoje „ovisno dijete“. Tata koji nakon posla izvaljen na kauču čita vijesti na svim portalima klikajući po mobitelu, nakon toga upali TV i gleda još jednom, i još jednom... uzdišući kako je sve naopako u ovom svijetu. Stvoriti sreću u svakom trenutku na nama je. Biramo! Filtriramo! Između vožnje biciklom ili kratke šetnje s najdražim čarobnjacima ili zatupljivanja pred ekranom slušajući servirane programe. Izbori uvijek vode nekamo i sva ta sutra tako brzo dođu. Djeca uče gledajući nas! Djeca uče čineći.

Aplikacija za čistu radost ne postoji!
, Image: 182850933, License: Royalty-free, Restrictions: , Model Release: yes, Credit line: Profimedia, Caia Image

Nitko me ne može uvjeriti da dijete koje se odgaja u različitosti svakodnevice i čaroliji naoko običnih dana može postati ovisno o nekom uređaju. Dijete koje se odgaja razgovorima, šetnjama, pričama pred spavanje. Dijete koje se odgaja avanturama (ma kako one male bile, uvijek se daju stvoriti), druženjima u prirodi, ponekim putovanjem, postavljanjem pitanja i traženjem zajedničkih rješenja. Da ono može postati ovisno o uređajima? Dijete ih može voljeti, uživati u blagodatima koje ovo vrijeme nudi, ali aplikacija za čistu radost, onu iskonsku, životnu - ne postoji! Osjećaj kad dodirnu bosim nogama travu, proljetnu kišu po kosi, prvi let avionom, miris nekog novog grada... melodija nepoznatog jezika kojom su okruženi, ljepota svijeta. Osjećaj kad prevladaju poneki strah, u borbi koju ste rame uz rame vodili. Ne postoji aplikacija osjeta smijeha negdje između srca i trbuha dok se s roditeljima smiješ do suza, trnci od škakljanja, suze nakon tužnog crtića koji nas je sve dirnuo. Ni aplikacija za zahvale na kraju dana, kad slušajući glas kojem najviše vjeruju govori koliko su veliki i važni, koliko nam znače i koliko vjerujemo u sva njihova sutra. Ne postoji aplikacija za roditeljstvo. Ni za djetinjstvo. Ni za zaustavljanje vremena.

Postojimo mi. Ovdje i sada.

Mi koji imamo izbore otvoriti im poneka vrata, dok još postoje. Mi koji zaboravimo odložiti sve te napravice koje nas pretvaraju u zombije. Umorne i svjesne svoje krivnje u svim propuštanjima, dopuštanjima. Postojimo mi. Roditelji, ispravljači, otvarači.

I postoje naša djeca. Ovisna o ljubavi. O pažnji, pogledima oči u oči. O vremenu koje smo im posvetili. Naša djeca koja uče gledajući nas.

Tekst:Nataša Jukić, asistent u nastavi djeci s poteškoćama; praktičar NLP-a

Foto: Profimedia