Grizenje nokata – potisnuta agresija?

02.03.2015.

O ovom problemu napisani su broji članci koji grizenje nokata klasificiraju od ružne navike do opasnog opsesivno-kompulzivnog poremećaja, a mi vam donosimo jednu zanimljivu teoriju iz knjige Bolest kao put autora Thorwald Dethlefsen i Ruediger Dahlke

Upoznavanje s razlogom zašto djeca grizu nokte može pomoći roditeljima da doznaju više o emocijama svoje djece, preispitaju svoj odnos prema njima i shvate da prijetnje, zabrane ili kazne zbog grizenja nokata nisu rješenje problema, nimalo.
Ako se zamislite, primijetit ćete da su nama nokti ono što su životinjama obično kandže koje pak primarno služe za obranu ili napad i zapravo su oruđe kojim se izražava agresija. Njima se pokazuje spremnost. Ispada da je grizenje nokata sprječavanje vlastite agresije i mogućnosti da se izrazi. Dijete ili odrasla osoba koja grize nokte plaši se vlastite agresije i simbolički tu svoju vrstu "oružja" čini bezopasnim. Činom grizenja se ujedno troši dio agresije (jer i zubi često služe izražavanju agresije, a njime se nokti grizu), ali je usmjerena isključivo protiv samoga sebe.
Iz toga proizlazi i da dugi nokti obojani jarkom crvenom bojom simboliziraju agresiju – žene koje vole takve nokte javno izlažu svoju agresivnost ili bar spremnost na istu. Zavidite li takvim ženama na njihovim lijepim noktima, vjerojatno se ne usuđujete stati iza vlastite agresije i oružja i voljeli biste biti kao one. A želja da se imaju baš takvi nokti tek je vanjska formulacija želje da se ponekad može izraziti ta agresivnost.

Djeca kao refleksija roditelja

Grize li dijete svoje nokte, ono potiskuje agresiju prema roditeljima tj. prema van. Razmislite dopuštate li djetetu da otvoreno izražava svoje emocije, ma kakve one bile i znate li osluškivati njegove emotivne potrebe. Dijete mora imati mogućnost da hrabro iskaže svoju agresiju bez osjećaja krivnje i da se uopće vidi zašto je u njemu ona nakupljena. Logično je da roditelji čija djeca grizu nokte i sami imaju problem s agresijom. Vjerojatno i sami potiskuju neke svoje emocije ili su neiskreni prema sebi i djeci. Oni se prvi plaše takvih emocija koje njihova djeca imaju potrebu pokazati i taj začarani krug straha i potiskivanja ne vodi ničemu dobrom. Jednom kada dijete nauči braniti se umjesto da poštuje strahove roditelja (koje ovi redovito žele prenijeti i na djecu), faza grizenja nokata obično prestaje. No sve dok roditelji nisu spremni promijeniti sebe i svoj odnos prema djeci, nemaju se niti prava žaliti na slične poremećaju i simptome kod djece, jer ih imaju i sami. Kao što znamo, djeca savršeno reflektiraju poremećaje i probleme svojih roditelja. Pomozite sebi i vaš odnos prema djeci, zasigurno će se poboljšati.

Tekst: roditelji.hr
Izvor: Bolest kao put, T. Dethlefsen i R. Dahlke, izdavač: Naklada Ljevak, 2011.Foto: Profimedia