Roditelji obično ljeto iskoriste za odvikavanje djeteta od pelena. Učinila je to i ova mama sa svojim tada 20-mjesečnim sinom. Obzirom da dječak jako dobro priča, što je definitivno veliki plus kod odvikavanja, odlučila je pokušati. Prva dva dana činilo joj se da je sve što radi svedeno na presvlačenje i pranje djeteta, čišćenje 'obilježenih' dijelova vikendice na moru, pranje njegovih gaćica i neprestano postavljanje pitanja: "trebaš li ići na wc?" ili pak posjedanje na kahlicu. A onda se treći dan dogodio veliki pomak, dječak je sam počeo govoriti da treba obaviti nuždu, a svakim danom cijeli je pothvat bio sve uspješniji i uspješniji. Pelene su definitivno za njih postale prošlost. No po povratku u Zagreb i ponovnom kretanju u vrtić, stvari su se zakomplicirale. Svaki je put prijavio da treba obaviti veliku nuždu, no malu je posve zanemario te bi rekao da mu se piški tek kad bi već započeo tu radnju. Ta je 'faza' potrajala više od mjesec dana, a svo to vrijeme mama je pokušavala pronaći uzrok i rješenje problema. Doznala je da kažnjavanje djeteta nikako nije dobra opcija, ali i da se takve nezgode obično događaju uslijed nekih promjena kao što su dolazak novog člana u obitelj, što nije bio njihov slučaj, ali i da to može biti polazak u vrtić, selidba. Obzirom da je njezin sin taman krenuo u novi vrtić (prije ljeta išao je u drugi) te su se nakon dva mjeseca vratili s mora u grad, zaključila je da je sve to moglo potencirati ovaj problem. 

Stručnjaci kažu da razlog zbog kojih dijete ponekad zna otići nekoliko koraka unatrag za vrijeme odvikavanja može biti i prerano odvikavanje. Naime, nije ni malo čudno da djeca tijekom prvih tjedana, mjeseci pa čak i godina odvikavanja doživljavaju nezgode, ali i poručuju da će dijete koje je zaista odviknuto od pelena tražit da vrši nuždu u wc ili kahlicu. Zato se dijete koje doživi nekoliko nezgoda tijekom dana a one ga previše ne zabrinjavaju, ne može smatrati odviknutim od pelena. Međutim, nezgode se nerijetko događaju i zato što su djeca previše zaigrana da bi se sjetila otići na wc. Stoga predlažu roditeljima da češće pitaju dijete treba li ići obaviti nuždu te ih također mogu sami odvesti svakih sat ili dva. Ako se isto događa i u vrtiću, svakako je preporuka da i tete zamole da to čine. Osim toga, vrlo je važno i pozitivno ohrabrenje koje bi dijete vratilo na pravi put.

Evo što smijete, a što ne reći nakon 'nezgode': 

Da! “U redu je. Nezgode se događaju.” Ohrabrujte dijete govoreći mu da su nezgode posve normalne i prihvatljive i da se svima događaju.
Ne! “Rekla sam ti da se ne piški u gaće!” Takva rečenica neće pomoći vašem djetetu, a ni vama.

Tekst: J. S. 
Foto: Shutterstock