Lutka je najljepša igračka

Lutke koje ožive u ruci djeteta omogućuju mu sudjelovanje u zamišljenom svijetu koji je samo stvorilo

Međutim, što se nakon predstave vrti u glavici i duši djeteta, kako se osjeća i kako proživljava ono što se odvilo na sceni? Pogledajte dječja lica. Osluhnite što govore. Spremni su sve sukobe riješiti na licu mjesta, na pozornici – ako treba i osobno. Spremni su se radovati, katkad čak i plakati. Djeca se emotivno vežu uz pozitivne likove, pa često žele lutku vidjeti izbliza, dotaknuti je i držati u ruci. Zašto da im ne pružimo taj doživljaj?

Dijete i lutka

Dajmo djeci lutke u ruke – neka se igraju, neka s njima razgovaraju. Lutke dovode dijete u stanje uzbuđenosti, razigranosti, pokreću njegov misaoni, imaginacijski i emotivni svijet, omogućavaju mu da bogatije izražava svoj doživljaj svijeta. Lutke koje ožive u ruci djeteta omogućuju mu sudjelovanje u zamišljenom svijetu koji je samo stvorilo. Lutka zamjenjuje živa bića, njome dijete u igri manipulira kako želi i, najčešće, kako ne može u stvarnosti.

Mlađa djeca živo manipuliraju lutkom, prevrću je i rastežu. Lutka je u središtu njihove igre. U početku je dijete zadovoljno time što ima lutku u ruci, što može istraživati njezina fizička svojstva. Starija djeca u takvoj igri smanjuju motoričku aktivnost. Logički osmišljavaju pokrete lutke, izražavaju se u duljoj monološkoj i dijaloškoj formi koja je logički povezana. Igre lutkom odišu djetetovom emotivnošću. Dijete na lutku može prenijeti svoju uznemirenost, s njom može raspravljati o svojim problemima i nesvjesno ih analizirati.

Igre lutkom mogu pridonijeti emotivnom rasterećenju kakve konfliktne situacije. Najbolje vrijeme da djetetu date lutku u ruku jesu predškolske godine jer ono tada počinje glumiti događaje iz vlastite mašte, ali i stvarnog života. To je vrijeme kad je u redu da se s lutkama igraju i djevojčice i dječaci. Dječaci sebe doživljavaju kao očinsku figuru, pa je normalno da se i oni poigraju s njima. Lutka može poslužiti odgojitelju, roditelju, glumcu, pedagogu u primjeru dobrog i lošeg ponašanja, tužnog i sretnog izraza lica… Lutke su odlično sredstvo za poučavanje.

Monolog

Monolog je u dječjoj igri ponajčešća forma: dijete gleda lutku, opipava je, stavlja na ruku, pokušava s njom izvesti različite pokrete te odmah poželi i progovoriti. Najprije iskušava vlastiti glas, kojem se često iznenadi, jer se i tada zapravo igra. Tek nakon toga počne izgovarati riječi, pa rečenice i naposljetku cjelovite tekstove, ponajviše vezane uz vlastiti život i osobna iskustva. Dijete s lutkom u ruci počinje govoriti samo sebi i time počinje prvi monolog u kojem nesvjesno dolaze do izražaja govorne vrednote kao što su boja glasa, trajanje i jačina tona i sl. Osim toga, dijete takva igra oduševljava i ono je bezbroj puta ponavlja. Igra se vlastitim glasom, a lutka ga na to najbolje potiče.

Dijete u toj igri kreće prema drugoj djeci u želji da ga i oni čuju. I dalje izvodi monolog, ali sada ima slušatelje, što mu donosi još veću radost. Djecu pozdravlja lutkom, nešto ih pita, zatim im želi nešto ispričati.

Kad uzima lutku u ruke, osobito ako ih je na raspolaganju više, najčešće izabire one koje su privlačne izgledom, prepoznatljive i lijepa likovna rješenja, dok one izazovne ili bez prepoznatljivih karakteristika većinom biraju djeca s više mašte, s više iskustva, djeca koja su se češće susretala s lutkama. Monolog je odraz dječjeg doživljaja svega što ga okružuje u bližoj i daljoj okolini, a također je i odraz želja i htijenja djece.

Nama odraslima, pak, dječji je monolog mogućnost za otkrivanje njihova govornog potencijala, kao i pokazatelj gdje i kako da počnemo s poticanjem monološkoga govora i govora uopće. Usto svakako trebamo pokazati radost zbog njihova odabira lutke za igru te im pružiti mnogo lutaka i razne poticaje za doživljaje i govorno izražavanje. Pričati im priče, čitati i recitirati stihove, razgovarati s njima, voditi ih u kazalište, igrati se različitih govornih igara, smišljati kvizove riječima i drugo. U takvim oblicima druženja djeca će se oslobađati u govoru i s još većim veseljem uzimati u ruke scenske lutke, a njihova će se mašta sve više rasplamsavati i bit će nezaustavljivi u novoj igri – igri sa scenskom lutkom.

Dijalog

Dijete se ne zadržava dugo na monologu. Ono traži sugovornika, pa brzo otkriva i dijalog, razgovor između dvaju ili više lica u kojem se izražavaju misli, mišljenja, uvjerenja, pogledi, osjećaji… Najčešće je riječ o pitanjima i odgovorima. A pitanja i odgovori opet su pokazatelj dječjega govornog potencijala. Kod mlađe djece pitanja i odgovori vrlo su kratki, dok kod starije dijalog postaje dulji. Osim toga, duljina dijaloga ovisi i o životnom iskustvu i znanju djeteta. Komunicirajući pomoću lutke, djeca izmjenjuju svoja iskustva i znanja, prenose ih na drugu djecu i zato dijaloški govor igra veliku ulogu u njihovu razvoju.

Lutka je kao poticajno sredstvo govornog komuniciranja nezamjenjiva, a dijete ima veliku potrebu za razgovorom i dijalogom. Ako u blizini nema nikoga s kim bi moglo razgovarati, ono s lutkom na ruci postavlja pitanja svojim igračkama i samo na njih odgovara. Čar i ljepota igre s lutkom, bilo da je dijete mlađe ili starije, jest u tome što igrač pomoću lutke otkriva, otvara svoju dušu. Dijalog je na neki način i početak socijalizacije djece u slobodnoj igri sa scenskom lutkom jer dijete s lutkom u ruci svojim pitanjem može potaknuti drugo dijete da uzme lutku i tako započeti komunikaciju. Za igru starije djece i djece mlađe školske dobi odabiremo one dijaloge koji su djeci razumljivi i bliski jer samo tako vrlo brzo dolazi do izražaja radost igranja sa scenskom lutkom.

Improvizacija

Najčešći i najzanimljiviji oblik lutkarske igre jest improvizacija. To je kreativna sposobnost da se brzo i bez posebnih priprema nađe govorni izraz za određeni sadržaj. Improvizacija je moguća i u monologu i dijalogu, no do pravog izražaja dolazi tek u većoj skupini djece. Djeca se prije izvođenja improvizacije dogovaraju, dijele uloge, lutke, snalaze se za rekvizite. To je pravo druženje i radost zajedničkog igranja. U takvoj zajedničkoj igri djeca žele i publiku. Najsretniji su kad dobiju pljesak prijatelja, roditelja i odgojitelja. Tada postaju “pravi glumci”. Natječu se tko će ljepše i bolje izvesti pokret s lutkom, uživljavaju se u uloge koje su podijelili, a veseli ih pozitivan poticaj odrasle osobe. U svoje uloge toliko se uživljavaju da se katkad iza paravana zna dogoditi mali “obračun” među lutkama.

Tekst: Sanja Pavić, DV Cekin, Slavonski Brod

Foto: Thinkstock

Pročitajte i:

agresija kod djece

Agresija kod djece: kad se trebate zabrinuti?

Svi se slažu da je agresija kod djece u prvom redu stvar odgojnog stila roditelja…

maštovita djec ai zašto je mašta važna za život

Mašta je supermoć dostupna svima! A koje su još ključne osobine uspješne djece?

Ponekad je dovoljno samo par minuta da svijet okrenemo naglavačke! Dakako, maštajući, no ova osobina,…

povučeno dijete

Što kad se dijete povuče u sebe?

Socijalna distanca, koja je bila naša stvarnost proteklih mjeseci, ali i način života današnje djece,…

kako biti dosljedan roditelj i odgojiti odgovorno dijete

9 načina kako biti dosljedan roditelj i odgojiti odgovorno dijete

Djeca neprestano "testiraju" vaše granice; pitanje je samo koliko ste spremni popuštati. I u najizazovnijim…