Biti odgajatelj fizički je i psihički zahtjevan posao. Aktivno pratiti i poticati potrebe jedne dječje predškolske skupine, pripremati poticajne materijale, poticati i pratiti individualne potrebe svakog djeteta ponaosob, imati dobru komunikaciju i suradnju s roditeljima kao partnerima u svom poslu, izuzetno je izazovan profesionalan zadatak. Onaj tko je probao aktivno biti sa deset ili više djece (iako je u jednoj odgojnoj skupini „normalno“ da bude 20tak i više djece) tijekom nekoliko sati dnevno (dio satnice odgajatelja je 5 i pol sati direktnog rada sa skupinom), svjestan je da je to vrlo emocionalno iscrpljujuće. Odgajatelj koji je pravi profesionalac, koji je vrlo posvećen svom poslu, osim što treba biti usmjeren na odgojno-obrazovni aspekt za poticanje razvoja kod djeteta, također treba biti vrlo svjestan sebe, svojim emocionalnih stanja i kapaciteta, svojih komunikacijskih obrazaca što sa djecom, što sa roditeljima, što sa kolegama na poslu, te načina postavljanja granica u ponašanju djece. To nužno uvjetuje stalno profesionalno usavršavanje.

Cilj ovog članka je približiti ovaj posao kroz osobne priče dviju prekrasnih osoba i odgajateljica koje svojim trudom i angažmanom čine život djeci pod njihovom skrbi veseliji i bogatiji. Njih dvije predstavljaju svoje kolegice koje požrtvovno, profesionalno i s puno ljubavi rade svoj svakodevni posao. Također, željelo se pokazati koliko ovaj poziv osim velike ljubavi prema djeci, donosi i veliku odgovornost i ulogu u razvoju djece koja je povjerena odgajateljima.

Zašto sam postala teta u vrtiću

Hmm, u naslovu bi trebalo pisati odgajatelj, ali meni je riječ TETA ono što apsolutno opisuje moj posao... Neke kolegice baš i ne ljube izraz teta, ali ja ga obožavam... Tako me zovu djeca, a to je najvaznije...Otkako znam za sebe, uvijek sam bila naklonjena manjoj djeci, čak kad sam i sama bila malo dijete. Nikad nisam išla u vrtić nego sam ostajala sama s ključem oko vrata, dok stariji brat ne dođe iz škole... Moj susjed, mladji od mene je isto ostajao sam pa sam ja pazila na oboje. I uvijek je sve bilo u redu... s tim da je mama uredno s posla zvala da nas provjeri. A kad bih išla do dućana ili se samo igrati naokolo zgrade uvijek sam pitala susjedu, koja je imala malu curicu od 2 godine, mogu li je provozati u kolicima. I uvijek bih pronalazila neko novo dijete kojem bih tako posvećivala pažnju... Obzirom da sam najmlađa u cijeloj familiji, moj brat, svi bratići i sestrične su djecu dobili između moje 10 i 17-te godine, pa sam svoj toj djeci bila tetka koja ih pazi, zabavlja i uveseljava i svi su uvijek govorili kako imam prirodni talent za djecu. No, ja nikad o tome nisam mislila kao o profesiji. Vrtić mi se kao koncepcija nikad nije sviđao, pogotovo što se tamo trebalo spavati a ja kao mala nisam imala vremena za spavanje da ne bih nešto propustila što se događalo u mom okruženju. Ja sam se oduvijek vidjela kao poliglota koji radi na recepciji velikog hotela na moru.Tako da sam se vidjela prvo u gimnaziji pa na studiju više stranih jezika. No, rat i sve što se tih 90-tih izdogađalo je promijenilo sve moje planove pa sam završila u nekoj drugoj struci. Sa 27 godina sam konačno imala priliku upisati ono što sam željela, strane jezike, no shvatila sam da za to i nisam tako zagrijana kao prije i zapravo mi se to činilo veoma dosadnim. Sve bi se svodilo na učenje, čitanje, pisanje, proučavanje... A ja sam se izgradila u poduzetnu, kreativnu, veselu, organiziranu i odlučnu osobu koja je stalno u pokretu. (ovdje moram dodati i to da sam glasna osoba, kad pričam, pričam od srca, smijem se od srca i čujem se, narodski rečeno, u treće selo:). Kad sam ozbiljno razmislila, shvatila sam da želim upisati predškolski odgoj i raditi s djecom. Tijekom studija sam shvatila kako je to, zapravo, veoma kompleksan posao, da se tu postavljaju temelji za daljnji život svakog pojedinog djeteta kao i društva uopće. U mojoj familiji ima jako puno razvoda, te sam se nagledala kako ta djeca prolaze kroz sve te situacije i koliko stradaju. Konkretan slučaj je bio razvod moga brata od njegove prve supruge, koja je isto odgajatelj, i koja je dozvolila da joj 3,5 godišnja kćer proživi jedan veoma neugodan period. Ja nikako nisam mogla shvatiti kako osoba koja je kvalificarana i zna posljedice svega toga po dijete, može dopusiti takvo što te je to bio dodatni razlog da upišem tu struku jer sam sama htjela proučiti i objasniti sebi a i drugima kako odgajati dijete i kako im pomoći pri situacijama koje im život donosi. Nakon što sam završila studij, pomislila sam da bi svaka žena koja je u drugom stanju ili planira trudnoću, trebala na odsjeku za predškolski odgoj poslušati kolegije predškolska pedagogija, razvojna psihologija te zaštitu zdravlja djece. Sve što sam naučila a i ono što sama osjećam da treba i da bi bilo korisno, uspješno primjenjujem, veoma sam sretna u svom poslu i ispunjena. Naravno, dodatno idem na razna struča usavršavanja, a spojila sam i ljubav prema stranom jeziku pa u svojoj skupini vodim program ranog učenja engleskog jezika. Marijana Vodnik, odgajatelj

Jedan radni dan odgajatelja

Ushićenje! Tako mogu opisati ovaj radni dan. Prvi dan nakon godišnjeg odmora. Nisam vidjela djecu veći dio ljeta, a neke čak 2,5 mjeseca! Već smo kolegica i ja vikend prije početka nove pedagoške godine uredili sobu dnevnog boravka, dodale male inovacije i sve je spremno za početak godine u kojoj smo mi, TRATINČICE, starija skupina koja se priprema za školu.Dolazim u popodnevnu smjenu, djeca su s kolegicom u dvorištu i čim su me spazili pojurili su svi da me pozdrave, skoro da su me srušili. Sve sam ih od srca izljubila, te primjetila kako su porasli. Jednostavno su se izdužili, neki malo i uozbiljili, a definitivno su svi potamnili u tenu i posvjetlili u kosi . Odmah su me zasuli svim novostima koje su im se desile kroz period koji se nismo vidjeli. Neki su naucili plivati, neki su dobili bracu, neki seku, neki su putovali avionom. Nakon pozdravljanja s kolegicama krenuli smo u našu sobu, i to u parovima u vlaku, kako nalažu naša dogovorena pravila ponašanja za boravak na zraku. Zapravo, kad god idemo van sobe, idemo na taj način. Još pri penjanju na kat u našu sobu, svi su mi dobacivali što su sve radili – shvatila sam, i oni su bili ushićeni kao i ja! Svi su zamijenili cipele papučama te su oprali ruke i sjeli za stol. Svi su govorili kako im se sviđaju promjene koje smo napravile u sobi i naravno da su odmah komentirali moju novu radnu kutu, kako je jako lijepa. Nevjerovatno kako djeca i najsitnije detalje odmah primjete i komentiraju, npr. novi lak za nokte! Na novoj kuti imam našivenu djevojčicu kojoj vise noge i dijelovi odjeće pa se klinci s tim vole igrati dok se razgovaraju samnom. Jedan dječak mi je odmah rekao da imamo novu curicu u grupi i da me mora s njom upoznati te me odvukao u kupaonu jer je ona još uvijek prala ruke. Nakon što nas je upoznao i kad sam saznala sve o njoj, vratili smo se u sobu servirati ručak. Onaj tko je redar pomaže teti, a kako imamo novu curicu, pustili su je da ona taj dan bude redar te je ona dijelila tanjure i žlice za ručak. Pitala sam ih sjećaju li se naše molitve koju izgovaramo prije nego počnemo objedovati te su odmah svi složno počeli: „Iz zemlje se biljke viju, na suncu nam one zriju, drago sunce, zemljo draga, hvala vam za vaša blaga. Dobar tek, djeci svoj!“Tijekom ručka je bilo dosta bučno jer su svi prepričavali ljeto, a poslije ručka vraćaju pribor za jelo na kolica razdvajajući žlice u poseban tanjur te odlazimo u kupaonu na pranje zuba. Mi smo i engleska skupina pa, zapravo, radimo sve dvojezično te su odmah počeli pjevati pjesmicu za pranje zuba na engleskom. Stavljala sam im pastu na četkice pa je to bio trenutak kad sam sa svakim individualno mogla malo popričati i saznati neku novost. A najveća novost za našu djecu je bila ta da mi više nemamo krevete i da ubuduće nećemo spavati!!! Svi su bili oduševljeni i stalno ispitivali jel ni sutra nećemo spavati? Uzela sam spužvastu loptu, a to je znak da imamo razgovor na tepihu, u krugu. Kad smo svi sjeli, ja sam započela igru tako što sam rekla gdje sam bila i što sam radila tijekom ljeta. Zatim sam zakoturala loptu novoj curici koja ju je primila i ukratko ispričala što je ona radila, pa je poslala loptu sljedećem djetetu i tako dok se svi nisu izredali. Zatim sam zamolila da sjednu za stol, redar da podijeli pribor za crtanje te su svi crtali što im se najviše svidjelo na odmoru. Dok su još crtali već su me obavijestili da je sutra rođendan jednog dječaka te pitali hoćemo li na rođendanu igrati igru „Ples oko stolica“ na šta sam ja rekla da ako žele, možemo igrati već danas. Igrali smo ples oko stolica, zatim su mi neki pokazali što su naučili pisati, crtati, a neki su naučili izvesti zvijezdu. U tako malo vremena, naučili su tako puno. A ovu godinu nas čeka još puno posla oko priprema za školu. Rekla sam im na engleskom da se stanu u vlak na vrata za 5 min, a jedna djevojčica je novoj curici objasnila da to znači da je vrijeme da se pospremi soba. Stali smo u vlak i prebrojali se na 4 različita jezika uz napomenu, opet na engleskom da tko treba ode na zahod, da popije vode, da se obuju cipele i sjedne na klupicu u garderobi. Kad su svi gotovi, pitam što žele od rekvizita ponijeti van, te redar odredi tko što nosi van (lopte, obruči, reketi, krede i sl). Vani smo na dvorištu sa drugim skupinama do dolaska roditelja, sa svakim se malo razgovaram o proteklom danu, novostima, te najavljujem roditeljski sastanak. Tko ostane ide u popodnevno dežurstvo. Obzirom da je to prvi radni dan, a moja soba prva na katu, dežurstvo kreće od mene pa djeca iz drugih skupina dolaze k nama u sobu. I oni mi moraju ispričati neke njihove novosti. Na stolove im postavljam razne puzzle, slagarice, domino i pribor za crtanje dok me neki mole da im ukljucim kompjutor i pustim interaktivnu igricu ili neki crtić. Moja grupa uglavnom voli dokumentarce dok mladja djeca ipak više voli pogledati neki crtić. Zatim donosim užinu ako netko želi jesti i zajedno, igrajući se, čekamo roditelje. Njima prenesem poruke od matičnih odgajatelja grupe i kad su svi otišli, počinjem pripremati sobu za jutarnji rad. Obično tad napišem i plan rada za drugi dan. Nakon posljednjeg djeteta, provjerim jel sve u redu, sve isključeno i odlazim, opet ushićeno jer počinje sve ispočetka, po starom, na novi način i s novim vještinama!Marijana Vodnik, odgajateljSuradnja s roditeljima Još kao odgajatelj pripravnik shvatila sam kako je suradnja s roditeljima puno kompleksnija i složenija od većine poslova koje obavlja jedan odgajatelj. Usudila bih se reći da je to vještina koja se uči i razvija kroz čitav radni vijek. Bez obzira što sam sebe smatrala profesionalno tolerantnom i nekritičnom osobom koja je pomno planirala svaki razgovor s roditeljem, pa i onaj informativni, nailazila sam na razne prepreke u komunikaciji. Svakodnevno prenošenje i primanje infomacija o djetetu ni približno nije zadovoljavalo sve ono što podrazumijeva suradnju s roditeljima. Uvidjela sam da roditeljima moram ponuditi mnogo više od razmjene informacija kako bi naš odnos prerastao u suradničko-partnerski.Da bih unaprjedila komunikaciju odgojitelj-roditelj u radu sam počela primjenjivati slijedeće oblike suradnje:

  • vizualno-pisana komunikacija putem kutića za roditelje

  • anketiranje roditelja o pojedinim aspektima razvoja i odgoja djece te ostvarenju programa (inicijalni, ciljani i evaluacijski upitnici) u suradnji sa stručnim timom,
  • informativni, edukativni i komunikacijski roditeljski sastanci u skupinama
  • foto-izložbe, izložbe dječjeg likovnog stvaralaštva, dječje slikovnice i plakati, video-projekcije odgojno-obrazovnog rada
  • neposredno roditeljsko sudjelovanje u pripremi odgojnog procesa (akcije prikupljanja ili izrade didaktičkog materijala )
  • aktivno sudjelovanje roditelja u ostvarenju različitih aktivnosti s djecom (boravak u vrijeme prilagodbe, demonstracija zanimanja, sudjelovanje u dječjim projektima, kazališne predstave roditelja za djecu, pratnja djeci na izletima)
  • evaluacija postignuća (ogledne aktivnosti s djecom, prezentacije videosnimaka, prezentacije dječjih programa)
  • zajedničke igraonice, radionice, druženja i slavlja djece, odgojitelja i roditelja (blagdanske, rođendanske, športsko-rekreativne, umjetničko-stvaralačke, radnoekološke radionice, završna svećanost)
    • Primjenom nekih od navedenih metoda osigurala sam poboljšanje suradnje s roditeljima, a na dobrobit svih sudionika odgojno-obrazovnog procesa. Najbolji pokazatelj uspješnosti suradnje bila su djeca koja su se optimalno razvijala, zadovoljavala svoje potrebe te se osjećala sigurno i voljeno te roditelji koji su sa sigurnošću povjeravali svoju djecu i s entuzijazmom sudjelovali u zajedničkim aktivnostima.Ponekad ove metode nisu dovoljne za uspješnu suradnju, a tada dolazi do izražaja ogojiteljeva profesionalna sposobnost da se prilagodi i pronađe neke nove metode putem kojih će se poboljšati suradnja. Nagrada za uloženi trud je uvijek vrijedna, a to je dječji osmijeh. Tamara Lojen, odgajatelj

    Tekst: Marijana Vodnik, Tamara Lojen, Tatjana Gjurković, dipl.psihologinja, certificirana terapeutkinja igrom; www.centarproventus.hr

    Foto: Thinkstock