Kako graditi dobar odnos s djetetom, ključno je pitanje svakog roditelja. Roditelji tinejdžera, dakako, imaju drukčije izazove u odnosu na roditelje predškolaca. No, bazično gledajući, neovisno o dobi, nerazumijevanje pa onda i poteškoće u odnosu proizlaze iz činjenice da se nedovoljno kao roditelji (i druge odrasle osobe) stavljamo cipele djeteta. To tvrdi mag. rehab. educ. Mateja Marinić, stručnjakinja koja svakodnevno pruža podršku djeci specifičnih razvojnih teškoća (poremećaja iz spektra autizma, teškoća učenja, intelektualnih teškoća) i njihovim roditeljima, a koja smatra da je igra najkorisniji "alat" za učenje i vježbanje života, a onda i za postizanje boljih odnosa,

"Roditelji često umanjuju važnost osjećaja i iskustva djeteta ili ga zanemaruju. Odrasle osobe imaju tendenciju davati odgovore poput: 'Ma nije to ništa', 'Nemaš se što ljutiti/plakati', 'Ajde smiri se, čemu takva drama'. Skrivena poruka koju tim putem šaljemo je 'To što sada osjećaš uopće nije od velike važnosti'. Takvim opetovanim odgovorima i skrivenim porukama dijete udaljavamo od sebe i stvaramo distancu u odnosu pa se onda u adolescentnim godinama pitamo zašto ne želi razgovarati sa mnom", kaže mag. Marinić.

Postoji mnoštvo savjeta i preporuka na koji način graditi

dobar odnos s djetetom, no ono što smatram najvažnijim i što će sigurno

stvoriti pozitivan domino efekt je prepoznavanje i uvažavanje djetetovih

osjećaja i onoga što je njemu doista važno. Koliko god se to nama velikima

i ozbiljnima u svojoj odraslosti činilo nevažnim. Kada dijete ima neki problem,

kada mu je teško, kada je ljuto ili tužno važno je da to shvatimo ozbiljno i na to primjereno reagiramo, izgovorene rečenice poput „Vidim da ti je

stvarno teško“, „Jako te to rastužilo“, „Povrijeđen/a, ljut/a si i u redu je

ako ne želiš sada o tome razgovarati“ su oni kratki trenuci u kojima dijete

osjeti da je viđeno i da ga netko razumije.

Čest primjer nerazumijevanja je kada su roditelji s djetetom smo u parku i ono se jako zabavlja te je u potpunosti uneseno u igru. Roditelji krenu polako planirati polazak kući jer je vrijeme večere ili nekih drugih obaveza, dolaze do djeteta i govore mu „Uskoro ćemo krenuti kući“ te mu nakon nekoliko trenutaka daju do znanja i komuniciraju da odlaze, na što dijete krene protestirati i govoriti „Ne“ ili „Ne, želim još biti u parku“. U ovom trenutku često dolazi do konflikta ako dijete i dalje protestira odgovorom „Ne još“. Situacija obično završi ljutnjom i svađom, nakon čega i roditelj i dijete odlaze kući frustrirani i s teškim emocijama. Ono što možemo učiniti kako bismo spriječili takav rasplet događaja jest da djetetu kažemo: "Vidim kako se odlično zabavljaš i da uživaš u ljuljanju/toboganu. Znam da bi htio/la još ostati u parku, no vrijeme je polaska kući. Sutra (ili neki drugi dan) ćemo se ponovno vratiti.“ Ako dijete i dalje protestira i nije zadovoljno ishodom situacije, možemo mu ponuditi odabir neke njemu zabavne aktivnosti kod kuće koju možemo učiniti zajedno s njim. Na taj način smo se s djetetom susreli "na pola puta“, prepoznali smo i dali smo mu do znanja kako vidimo koliko se zabavlja u parku, no jednako smo istaknuli da je važno ići kući i da tamo možemo nastaviti zabavu u nekom drugom obliku.

Prema navedenom primjeru jasno je vidljivo, kaže ova stručnjankinja, da rješenje nesporazuma u parku leži u prepoznavanju i uvažavanju djetetovih osjećaja i onoga što je njemu važno.

Pozitivan odnos je doista lijepo i lako graditi u okolnostima kada smo svi opušteni, sretni i zadovoljni no jednaku težinu i vrijednost nose one situacije koje su izazovne. U njima je važno pokazati djetetu pokazati da ga vidimo i da smo uz njega. Više o tome kako odgojiti mentalno stabilno dijete i imati dobre obiteljske odnose, pročitajte OVDJE, a Marticu možete pratiti i na profilu Crtice iz terapije igrom.

Tekst: D. P.
Fotografija: Shutterstock