"U početku mi se to činilo kontraintuitivno - zašto bih grlila dijete dok mi vrišti u lice? Ali upravo ta povezanost preobrazila je ponašanje mojeg djeteta - i moje osobno“, započinje svoju priču 32-godišnja Maja iz Rijeke.

Svaki dan zagrljaj je prvi korak u njezinoj disciplini. Nekad nije bilo tako. Ne, nekada je činila sasvim suprotno; svoj kaos obično bi samo pridružila djetetovom.

"Svaki puta kad me netko nije poslušao, kad bi prkosio ili osporavao me, snosio bi posljedice. Te su posljedice dovele do jačih naricanja, većih suza i dugotrajnijih negativnih osjećaja. Ponašanje se dugoročno nikad nije poboljšalo. I moja roditeljska frustracija i strah samo su rasli. Što sam glasnije vikala i što sam više kažnjavala, stvari su postajale gore. Bilo mi je jasno da moram nešto promijeniti, pa sam odlučila poduzeti nešto, za mene, radikalno. Nema više vikanja ili kažnjavanja. Samo povezivanje. Sljedeći put kad se moja kći imala jednu od svojih "epizoda“, dotrčala sam do nje i zagrlila ju. Trebalo joj je nekoliko minuta da se smiri, ali se smirila. To se ranije nikad nije dogodilo bez nekih posljedica. Ponavljala sam to svaki puta kad bih se našli u nekoj izazovnoj situaciji; i s vremenom su ti zagrljaji postali najmoćniji dio moje roditeljske discipline. Zagrljaji su nas smirili i povezali. Smjestili su nas u isti tim za rješavanje problema. Kad smo bili povezani, mogli smo razriješiti bilo što“, ispričala je svoja iskustva mama 5-godišnje Stele.

Kako koristiti zagrljaje u svojoj disciplini?

Iako ne vole sva djeca zagrljaje ili fizički dodir kad su uzrujana, načelo "prvo se poveži" djeluje kod većine djece. Ako se vaše dijete ne može nositi s fizičkim dodirom, pronađite drugi način da se odmah povežete - sjednite pokraj njega, sagnite se ispod djeteta, držite ga za ruku ili što već znate što će vam dijete dopustiti.

Trik u korištenju zagrljaja je u tome što morate djelovati brzo. Ako predugo čekate, vjerojatno ćete se osjećati previše frustrirano da biste se željeli fizički povezati. To je normalno (svi imamo svoje granice); idući puta samo pokušajte doći brže.

Napeta situacija nikako nije vrijeme za moraliziranje ili kritiziranje. Jedino na što se trebate usredotočiti je povezivanje s djetetom. Spremite lekcije za kasnije. Samo ga zagrlite. I osjetite smirenost. Ovo je prekrasan dio. Ostanite u zagrljaju i osjetite smirenost. Primijetit ćete kako djetetova ramena padaju. Možda se njihove ruke omotaju oko vas. Tek nakon ove faze, vrijeme je za razgovor. Jednom kad ste oboje mirni, razgovarajte o tome što se dogodilo.

Ako je ovo novo za vas, dajte si vremena. Ne osjećajte se loše ako se ne želite uvijek zagrliti. Ali, budite uporni. Ovaj povezani oblik roditeljstva uskoro će, ako mu date šansu, postati vaš prvi korak u disciplini.

Primjer povezivanja opisala je i na svojem Instagram profilu i certificirani edukator za roditelja Tanja Hrvatin Šimičić. Intrevju s Tanjom, koja je za Roditelje.hr pojasnila zašto je popustljiv odgoj jednako štetan kao i autoritaran pročitajte OVDJE.

View this post on Instagram

A post shared by ?Roditeljstvo i osobni razvoj? (@tanjahrvatin.simicic) on

"Jučer sam imala tako divan primjer onoga sto sam pričala u zadnjem videu - povezivanje prije korekcije ponašanja. Dakle, jutro je počelo savršeno. Namazala sam joj sirni namaz na kruh. Sjedila je u svojoj hranilici. Radila sam sebi doručak. Ona je odjednom krenula zanovijetat, plakati. Pa sam joj razrezala kruh na dva dijela, pa je vrištala da nije htjela da razrežem itd. Lagano sam već bila luda, ali sam se, naravno, suzdržavala i promatrala svoje reakcije. Najprije sam onako polu nesvjesno govorila - sir možeš jesti samo na kruhu (jer je prvotno plakala da ga želi jesti sa žlicom) i tako sam postavljala granice i uvjeravala je. Onda sam se sjetila povezivanja, pa sam joj, umjesto da joj govorim kako je isto je li kruh narezan na jedan ili dva dijela, samo rekla: 'Ljubavi, ja sam izrezala kruh na pola jer sam mislila da će ti se to sviđati. Htjela sam da budeš sretna. žao mi je, nisam znala da to ne želiš.“. Istog se trenutka malo smirila. Ali malo. Onda sam sjela do nje i tad sam se ja osjećala bolje, a sad ću vam reci zašto. Uglavnom 'poludimo' kad se osjećamo bespomoćno. Ne slušaju nas pa gubimo tlo pod nogama, želimo biti "jači". On plače dok ja sebi radim doručak; n emogu obavljati dvije stvari odjednom, krenu raditi živci, no dijete ne zavrijeđuje da se zbog toga iskalim na njemu. I, zato, tek kad sam sjela, zapravo sam osvijestila to i krenula osjećati što njoj treba. Zagrlila sam je i rekla je koliko je volim ili što već… Uglavnom, mazila sam ju. Bilo joj je to tako potrebno. Govorila mi je „mamaaa“, onako nježno. Nakon toga - kao da se ništa nije desilo“, ispričala je Tanja i napomenula kako se isti princip može primijeniti i kod svakod drugog ponašanja.

O odgoju bez kazni i ultimatuma pisale su i Jessica Joelle Alexander i Iben Dissing Sandahl, autorice knjige "Danski odgoj djece". Najvažnije je, kažu, uvijek razdvojiti ponašanje od djeteta: ne postoji loše dijete, samo loše ponašanje (kao i loš roditeljski pristup). Djeca trebaju ispitivati granice i testirati pravila. Dakle, ona nisu manipulativna, njih ne treba samo kažnjavati i smatrati da im treba više stege. Posebno treba biti oprezan s riječima, jer one imaju veliku moć. Istraživanja su pokazala kako već jedan autoritativan roditelj (postavlja visoke standarde, ali ne uskraćuje emocionalnu toplinu), koji je u stanju ostati staložen, može učiniti veliku razliku u djetetovu životu. Autori savjetuju roditeljima neka preispitaju svoje ultimatume: zapišite ih, usporedite s onima koje su možda koristili vaši roditelji te razmislite o drugim načinima kojima biste mogli postići pozitivnije učinke. Uvijek imajte na umu i djetetovu dob; djeca nisu odrasli ljudi i nerealno je očekivati da su razboriti baš u svakoj situaciji. Osim toga, ne zaboravite kako je protest uvijek reakcija na nešto. Ponekad je mudro staviti loše ponašanje u kontekst i zapitati se događa li se u životu djeteta kakve promjene koje su mogle uzrokovati promjene ponašanja.

Nekoliko, točnije stotinu alternativa vikanju predlaže i The Orange Rhino na svom blogu. Iza neobičnog imena krije se majka četvero dječaka koja je pred sebe stavila zadatak - godinu dana neće vikati na svoju djecu. Umjesto da viče, ta je majka, primjerice, pravila sklekove, puhala balone, pričala poput robota, grlila svoje dijete, lupala po loncima, vikala u ormaru, odvela djecu na sladoled, bojila nokte u narančasto, izgovarala pozitivne misli, brojila do 10, ili do 100 ili do 1000, stiskala ruke i još mnogo toga. Sve svoje ideje razvrstala je u šest kategorija: zabavne alternative, "izgledat ću poput luđaka" alternative, "smatrat će me lošim roditeljem" alternative, preventivne i sladunjave alternative te ozbiljne alternative. Narančasta nosorogica uspjela je u svom naumu, a nakon prvih 365 dana bez vikanja podijelila je svoje dojmove te je, među ostalim, zaključila kako vikanje na djecu nema učinka i kako ne može kontrolirati svoju djecu, ali zato može sebe.

Djeca nisu zločesta po prirodi, nego uvijek iz nekog razloga. Možda su umorna ili su željna pažnje, tj. nešto im treba. Svako dijete želi biti dobro, no odgoj se sastoji u tome da dijete naučimo samokontroli i poštovanju pravila.  Više o tome što djetetu činimo kad vičemo na njega, potražite OVDJE.

Tekst: D. P.
Fotografije: Instagram i Shutterstock