Kada je posrijedi pokazivanje osjećaja u nekim tzv. rubnim životnim situacijama ili u svakodnevnici, zreo čovjek u suvremenom društvu nerijetko se ponaša poput ‘slona u staklani’. Ne zna primjereno reagirati, pa ili pretjerano iskazuje svoje osjećaje ili zataji u iskazivanju suosjećanja. Koliko smo puta sami sebe uhvatili u razmišljanju kako nismo pokazali dovoljno empatije prema drugima? U slučaju da nas nakon toga još uhvati grizodušje, za nas ima spasa (tvrde stručnjaci), jer se može reći kako nam savjest nije ‘zadrijemala’. No što ako smo se pretvorili u bezdušne robote i duboko u sebi pohranili sve emocije suosjećanja, želeći se zaštititi od negativnih stvari iz okoline? Tada smo si uskratili ljepotu nadljudske osobine – empatije.

‘Empatija se uči od rođenja. Kroz emocionalno izražavanje dijete prilagođava izražavanje emocija drugima. No empatija zahtijeva od djece da razumiju da su ona zasebna od drugih ljudi, tako da djeca tek u dobi od dvije godine mogu osjećati empatiju prema drugima. S razvojem jezika djeca se sve više oslanjaju na riječi kako bi utješila druge, što je povezano s višim kognitivnim procesima. Empatija se povećava tijekom srednjeg djetinjstva jer djeca razumiju širi raspon emocija i koriste višestruke znakove prilikom procjenjivanja tuđih osjećaja. Tijekom kasnog djetinjstva i adolescencije, napredak je u zauzimanju perspektive, što omogućuje šire odgovore suosjećanja i uživljavanja u tuđa emocionalna stanja’, pojašnjava prof.dr.sc. Brajša-Žganec.

Empatija je dijelom i nasljedna, pri čemu temperament ima važnu ulogu

‘Djeca koja su društvena, asertivna i dobra u regulaciji emocija u većoj će mjeri biti i suosjećajna, ponašati se prosocijalno i pomagati drugima, tješiti druge u nevolji u odnosu na onu djecu koja lošije reguliraju emocije. S druge strane, ona djeca koja su agresivnija, a k tome imaju oslabljenu sposobnost zauzimanja tuđe perspektive i impulzivno pokazuju negativne osjećaje, bit će manje empatična’, upozorava prof.dr.sc. Brajša-Žganec i naglašava kako se empatija ipak prvenstveno uči u obitelji, a zatim i u školi te u svakodnevnoj interakciji s ljudima.

Nime, topli roditelji potiču izražavanje emocija kod svoje djece i pokazuju osjetljivu empatijsku brigu za osjećaje svoje djece, pa će onda ta djeca reagirati s većim suosjećanjem prema drugima. Emocionalno topli roditelji prihvaćaju svoju djecu, pružaju im podršku, pažnju, pokazuju brigu, razumijevanje, a pri tome koriste objašnjenja, ohrabrivanja djeteta i pohvale u odgoju. Roditelji mogu i svojim akcijama u zajednici pokazati djeci suosjećanje za druge.

‘U procesu socijalizacije društvo oblikuje djetetova uvjerenja, očekivanja i ponašanja, ali mora se naglasiti da su rani razvoj, dječja privrženost majci, podrška i nadzor roditelja od velike važnosti za adekvatni razvoj empatije. Uz to, empatija se svakako razvija u dječjim interakcijama s vršnjacima, odnosima s odraslima izvan obitelji te običajima i kulturi u kojoj se dijete razvija. Naime, djetetov razvoj ne možemo odvojiti od kontekstualnih uvjeta u kojima odrasta’, ističe prof.dr.sc. Brajša-Žganec.

‘Mi kao društvo trebali bismo se zapitati što činimo da kvaliteta života svih bude bolja, pa će onda biti i više sretnih pojedinaca.’, kaže prof. dr. sc. Brajša-Žganec te zaključuje kako empatiju treba podučavati na svakom koraku.

Pri tome je važno i humanitarno djelovati, a škola kao odgojno- obrazovna ustanova pravo je mjesto gdje se može potaknuti djecu na humanitaran rad kroz pomoć starijima i nemoćnima, djeci s posebnim potrebama, djeci koja ne žive sa svojom obitelji...

Tekst: časopis Lisa, svibanj 2016.

Foto: Profimedia